Evanđelje nam kaže da je Isus prvi stupio u kontakt s Matejom. On ga je ugledao i pozvao. Bog uvijek prvi poziva čovjeka. To je poziv na obraćenje i spasenje. Čovjek je slobodan odazvati se ili oglušiti se. O čovjekovoj odluci ovisi daljnji tijek njegova života, čemu je najbolji primjer upravo carinik Matej. Njegov se život nakon susreta s Isusom uvelike promijenio. Do tada je živio kao i mnogobrojni drugi carinici i javni griješnici koji su bili bliski s njime, zbog čega su upravo oni pristupili blagovanju s Isusom onog dana kada je Isus boravio u Metejevoj kući. Za razliku od židovskih poglavara, ovi nisu imali čime biti sputani u svomu odnosu prema Isusu, odnosno nisu imali što izgubiti ako mu se otvore i javno ga prihvate. To ne znači da su ga odmah svi prihvatili i da su se obratili, ali je njihov odnos prema Isusu bio puno ležerniji, otvoreniji, spontaniji, jer nisu imali razloga kalkulirati u svom srcu o tomu tko je Isus, imaju li kakve koristi od njega i kako će se to odraziti na njihov položaj
i ulogu u društvu. Carinici i ostali javni griješnici predstavljali su jednu društvenu skupinu, dok su drugu predstavljali pobožni Židovi predvođeni farizejima i pismoznancima kao dobrim poznavateljima i čuvarima Božjega zakona. Evanđelje nam svjedoči da su upravo farizeji prekorili Isusa preko njegovih učenika: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?" Njima nije bilo osobito stalo do Isusa, već do sebe, do svog ugleda i vlasti koju su uživali u društvu kao najviši moralni autoritet. Nije im bilo stalo niti do čovjeka i njegova spasenja nego samo do formalističkog obdržavanja zakona i propisa. A čuli smo prošle nedjelje što je Isus rekao za one koji slušaju Božju riječ, a ne izvršavaju je, odnosno, ako se poslužimo riječima velikog izraelskog proroka Izaije, koji samo usnama časte, a srca su im daleko od Boga i štovanje im je samo naučena ljudska uredba (usp. Iz 29, 13-14). Takav je čovjek sličan ludomu čovjeku koji gradi kuću na pijesku, bez čvrstih i sigurnih temelja, za razliku od mudrog
čovjeka koji gradi kuću na stijeni. U današnjem su slučaju, unatoč svim grijesima i slabostima koje su Isusovi sustolnici, carinici i ostali griješnici, činili, upravo oni odabrali mudru opciju jer su prihvatili otvorena srca čuti Isusovu riječ za razliku od umišljenih farizeja koji su smatrali da je njihova odabranost po Mojsijevu zakonu i dobro poznavanje Pisma dovoljno za spasenje. Ta nam kontradiktornost još jednom potvrđuje Isusove riječi izgovorene sunarodnjacima: "Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!" (Mt 21, 31). Na farizejeva prigovaranja, Isus odgovara: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima." Isus ne osuđuje griješnike, nego grijeh, koji čovjeka kao ´zdravo´, odnosno savršeno Božje stvorenje, okrnjuje i čini ga necjelovitim, nesavršenim, tj. ´bolesnim´. On polazi od onih moralnih kvalifikacija koje su se u društvu pripisivale određenoj skupini ljudi - jedni su bili deklarirani kao javni griješnici i otpadnici od Boga i Božjeg odabranog naroda, a drugi su se smatrali odabranima i ´čistima´; jedni su, dakle, u religioznom smislu bili ´bolesni´, a drugi ´zdravi´. Vidimo, dakle, da Isus, unatoč farizejskoj uzoholjenosti, poštuje njihovu službu u narodu koja im je Mojsijevim zakonom bila dodijeljena. No, odmah dodaje: "Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike." Ponovno imamo obrat: griješnicima se nudi mogućnost spasenja, odnosno ozdravljenja, dok su oni koji sebe smatraju Božjim pravednicima uskraćeni u tomu, jer su sami sebe smatrali pravednima, ´zdravima´, spašenima.
Isus je u svom govoru na Gori rekao: "Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!" (Mt 5, 7). Izvor milosrđa je u milosrdnom, ali pravednom Bogu. Prorok Joel je ovako poticao svoj narod na povratak Bogu: "Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali" (Jl 2, 13). Isus je pozvao farizeje da razmisle o njegovim riječima o milosrđu i žrtvi. Poziva i nas na razmišljanje koliko smo uistinu milosrdni u svomu srcu, a koliko navezani na izvanjsko obdržavanje pravila i propisa kojima mislimo da prinosimo Bogu žrtvu kakvu on želi. Puno je lakše ´prinositi žrtve´ Bogu u smislu vršenja osnovnih vjerskih propisa kojima se deklariramo vjernicima, nego prinijeti sebe kao ´živu žrtvu´ u smislu vlastita obraćenja i istinskog prihvaćanja Isusova puta. Svake se nedjelje u svijetu nebrojeno mnoštvo kršćana okuplja oko Kristova stola; slavi i blaguje, međusobno se hrabri i jača u vjeri. Ali je istodobno, nažalost, svakim danom sve više materijalnog i duhovnog siromaštva, pošasti, nasilja, jednom riječju sve više patnje i boli. Božja se ljubav utjelovila da bi spasila svijet. Ona je, kako kaže sv. Pavao, "razlivena u srcima našim po Duhu Svetom, koji nam je dan!" (Rim 5,5). Stoga ništa ne znače naše osobne i zajedničarske žrtve ako nam srca nisu otežala ljubavlju i milosrđem. Poziv na nasljedovanje Isusa Krista je poziv na ljubav i milosrđe. U konačnici, po djelima ćemo ljubavi i milosrđa biti suđeni na posljednjem sudu jer će upravo ta djela biti naša identifikacijska iskaznica.
Neka nas ove Isusove riječi ne ostave ravnodušnima i nepromijenjenima. Isus je rekao: "Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan" (Lk 6,36). Bog je prvi iskazao svoje milosrđe prema nama dok smo još grcali u grijesima. I neprekidno nam ga iskazuje. Na nama je činiti isto prema drugima ako želimo uživati u vječnom zajedništvu s Bogom. Naša su djela ljubavi i milosrđa izričaj zahvale Bogu za dar vjere i spasenja. Zato mu neprekidno zahvaljujmo takvim djelima, jer su ona jedino moćno sredstvo protiv svih zala i nesavršenosti ovoga svijeta i ujedno naša ulaznica za Raj.