Današnja nas evanđeoska riječ želi potaknuti na otvorenije, jasnije i smjelije izricanje svoje vjere u sredini u kojoj živimo i radimo. Isus je svoje učenike hrabrio i poticao da odvažno šire Radosnu vijest bez obzira na prijetnje i opasnosti koje su vrebale od strane vjerskih i političkih vođa. Vrlo su znakovite njegove riječi: "Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati." Isus se nije bojao govoriti istinu niti javno izreći svoje mišljenje o različitim općeljudskim i društvenim pitanjima i problemima jer nije bio navezan ni na što radi čega bi trebao biti suzdržan u svojim riječima i djelima. Zato je on primjer istinski slobodnog čovjeka, slobodnog u smislu potpune opredijeljenosti za dobro. Istu je hrabrost očekivao i od svojih učenika kojima je naredio: "Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." U tomu leži bit apostolskog poslanja. Isusovi učenici ne smiju zadržati za sebe dar vjere koji su primili nego ga trebaju neprekidno umnažati na način da otvoreno i smjelo govore drugima o Isusu i da to što govore, uistinu i žive. Na takav su zadatak pozvani svi koji žele slijediti Isusa, pozivajući se na njegov nauk.

Iako su vremena zatomljivanja i potiskivanja vjere u sferu privatnosti pojedine osobe iza nas, ili bi barem trebala biti, činjenica je da se još uvijek osjećaju posljedice njezinog marginaliziranja. Još uvijek nije dovoljno zaživjela svijest da vjera nije neki oblik duhovnosti koji se prakticira ovisno o čovjekovim potrebama i željama, nego iskonska čovjekova potreba koja se pretvara u stil života. Prema tomu je nemoguć bilo kakav raskorak između ispovijedanja i življenja vjere jer jedno proizlazi iz drugog. Premda nam životna svakodnevica u mnogim primjerima dokazuje upravo suprotno, to nas ne bi smjelo obeshrabriti u nastojanju da svojim životom svjedočimo vrijednosti i nauk koji nam nalaže naša vjera. Mnogo je primjera ljudi iz svih crkvenih staleža koji su svojim životom jasno svjedočili Božju prisutnost u svijetu i na taj način evangelizirali sredinu u kojoj su živjeli. Ima ih u velikom broju i danas. Zato ne smijemo malaksati duhom pred naletima nekih sekularističkih trendova i struja u svijetu jer, kao što nam današnje evanđelje svjedoči, opasnosti i prepreka za smutnju uvijek je bilo i bit će. Bitno je da je naše srce otvoreno za Boga i da znamo komu pripadamo. Današnja je kriza vrijednosti i religioznog identiteta posljedica ne samo raskoraka između čovjekova osobnog života i života u vjeri, nego i pomanjkanja osjećaja pripadnosti pod izlikom nekakve ´religiozne širine´. Tako imamo vjernike koji su primili sakramente kršćanske inicijacije, koji dolaze na nedjeljnu sv. misu, ali koji istodobno pohađaju tečaj joge, transcendentalne meditacije, vjeruju u reinkarnaciju, ili se, pak, prije svake važne životne odluke još dodatno posavjetuju s astrološkim ili nekim spiritualnim učenjacima (guruima). Isusova je riječ jasna: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu." Najveća opasnost ne dolazi čovjeku izvana u političkom smislu nego iznutra, iz njegova srca jer ga ono može lako obmanuti i odvesti u propast ako u njemu nema mjesta za Boga. Sv. Pavao je ovako upozoravao svoju subraću: "Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga" (Heb 3,12). Zato bismo morali najprije očistiti svoja srca od svih nečistoća, osloboditi ga od svih zabluda, strahova i navezanosti svake vrste i hrabro prionuti uz Isusa. Velika je opasnost mišljenje da je obraćenje jednokratna potreba ili da je ono potrebno nekom drugom, a ne nama. Svi smo potrebni obraćenja tijekom cijelog života.

Završni dio današnjeg evanđelja rezimira cjelokupnu misao: "Tko se god, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima." Uočavamo da se traži priznanje pred ljudima, odnosno svjedočenje vjere u sredini u kojoj čovjek živi. Potrebno je onu stvarnost koja se događa i slavi na sv. misi, pretočiti u svakodnevni život. Drugim riječima, ne smijemo dopustiti da nam crkva bude jedino mjesto susreta s Bogom, a sv. misa jedina prilika za ispovijest vjere, jer u tom slučaju postoji opasnost da u misnom slavlju vidimo samo lijepu priredbu ili predstavu koja završava blagoslovom i izlaskom iz crkve. Svakako da je Isusova prisutnost najsnažnija u sv. misi i u svetim sakramentima, no isto tako sam je Isus rekao: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18, 20). Pozvani smo kao Isusovi učenici graditi i širiti zajedništvo ljubavi i mira, odnosno kraljevstvo Božje. Zato je svatko od nas vjernika pozvan vršiti temeljni apostolat koji se sastoji u tome da u svojoj užoj i široj sredini bude Božji glasnik i svjedok njegove spasonosne prisutnosti. U konačnici, o tomu ovisi hoćemo li na posljednjem sudu biti prepoznati kao Isusovi učenici.