14. nedjelja kroz godinu

Na četrnaestu nedjelju kroz crkvenu godinu slušamo evanđeoski odlomak u kojem Isus zahvaljuje svomu nebeskom Ocu za milosni dar sinovstva i poziva k sebi sve "izmorene i opterećene" da u njegovoj ljubavi pronađu spokoj i mir. Riječ je o ispovijesti vjere biblijskog pisca u Isusovu božansku povezanost s Bogom Ocem, Stvoriteljem neba i zemlje, i u njegovu privrženost subraći.

Prvi dio odlomka predstavlja zanosno veličanje Boga Stvoritelja. Njemu pripada prvenstvo. Od njega potječe spasnosni plan otkupljenja svijeta. On je začetnik saveza s ljudima počevši od praoca Abrahama do novog saveza sklopljenog u Kristu. Tajnu Novog saveza ne može svatko razumjeti niti dokučiti. Ona je objavljena "malenima", odnosno "siromasima duhom", "ožalošćenima", "krotkima", "gladnima i žednima pravednosti", "milosrdnima", "čistima srcem", "mirotvorcima", "progonjenima zbog pravednosti" jer takvima pripada kraljevstvo nebesko, kako je to Isus rekao u svojemu govoru na Gori (usp. Mt 5, 1-11). A skrivena je od "mudrih" i "umnih", drugim riječima od onih koji su, zbog svoje sebeljubivosti i oholosti srca, duhovno slijepi i gluhi. U Isusovo su vrijeme to bili farizeji i pismoznanci, no nisu oni jedina društvena skupina na koju se odnose izrazi "mudri" i "umni". Svako vrijeme u povijesti kršćanstva ima svoje "mudre" i "umne" kojima je nauk Novog saveza neprihvatljiv, nepotreban, ograničen, konzervativan, rigorozan, zbog čega im je milost Saveza skrivena i nedostižna. Logika Evanđelja nije istovjetna logici svijeta. Najveće tajne odnosa i života u Bogu nisu otkrivene onima kojima svijet pridjeva najveću pažnju, ulogu i moć, nego naprotiv onima koje je svijet zanemario, koji su za svijet maleni, nebitni, odnosno "ludi", kako to navodi Pavao u Poslanici Korinćanima u kojoj kaže da je "mudrost ovog svijeta ludost pred Bogom" (1Kor 3,19). Ako analiziramo živote brojnih svetaca i ostalih Božjih ugodnika koji su ujedno bili i veliki mistici, uvidjet ćemo da su oni za vrijeme svoga života u očima svijeta uvijek bili "maleni", neznatni i nebitni, a u Božjim očima veliki i potrebiti. Upravo zato jer su bili "siromasi duhom" (Mt 5,3), odnosno jednostavni i slobodni u ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku, mogli su vjerodostojno svjedočiti i prenositi Kristovu ljubav svima koji su je trebali. Nauk Novog saveza jest upravo Radosna vijest o Božjoj, odnosno Kristovoj ljubavi prema griješnom i slabom čovjeku, koja oslobađa i spašava. "Mudri" i "umni" to ne mogu spoznati jer se ne osjećaju malenima i slabima pred Bogom, nego naprotiv, zbog svoje pozicije, moći i ugleda u svijetu, smatraju se ravnopravnim Božjim suradnicima u planu spasenja malenih. Njima ne treba Božje milosrđe, već samo ovlast. Oni su, za razliku od "malenih", sigurni u Božju milost jer vrše propise i na taj način daju Bogu zadovoljštinu za sve moguće propuste. No, Isus mijenja tu starozavjetnu logiku spašavanja i ozbiljno upozorava sve "mudre" i umne": "Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi" (Lk 6, 25-26), koreći one koji "namiruju desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne mare za pravednost i ljubav Božju", koji "vole prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima", koji "tovare na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknu" (usp. Lk 11, 42-45). Kao Kristovi učenici koji nosimo krsni pečat njegove spasonosne ljubavi pozvani smo čuvati se tih opasnosti, koje se vrlo brzo i lako uvuku u ljudsko srce, i uvijek činiti ono što bi on učinio na našem mjestu.

Dok je "mudrima" i umnima" svijet naklonjen, "maleni" su u svijetu "izmoreni i opterećeni". Isus je svjestan njihove pozicije u svijetu. On im nudi svoj jaram da po uzoru na njega olakšaju svoju dušu, očiste svoja srca i budu slobodni. On im nudi slobodu koju im nitko ne može dati jer su svi zarobljeni nekim okovima. Evanđelje svjedoči da vjerske vođe nisu mogle dati svomu narodu ono što može dati Isus jer su i sami bili okovani teškim utezima mnogobrojnih vjerskih zakona i propisa, napose utegom sebeljubivosti. Isusov je jaram sladak i breme lako jer on čovjeka oslobađa, a ne zarobljava; spašava, a ne uništava. Potrebno je učiti od njega jer je on krotka i ponizna srca.

Danas smo možda više nego ikad potrebni ljudi krotka i ponizna srca. Svijet je prepun vrhunskih stručnjaka za sva spoznajna područja. Njihova je vrijednost za razvoj čovječanstva neupitna, no svijet se neće spasiti spoznajom nego ljubavlju koja izvire iz čovjekova srca, i to onom Ljubavlju koja je uspostavila Novi savez, a koja je "razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan", kako kaže Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 5,5). Samo Božja ljubav ima snagu stvaranja. Njome smo u krštenju opečaćeni kada smo "svukli staroga čovjeka s njegovim djelima i obukli novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3,9) i po njoj smo dužni živjeti do onoga trenutka kada se budemo našli pred Božjim licem da predamo račun za sva djela ljubavi koja smo činili. Gospodin nas do tada ne želi ostaviti same pod težinom naših životnih križeva. On ih ne uklanja iz naših života nego ih preuzima na sebe da zajedno s njime prođemo ovim životom čineći dobro i sretno stignemo u vječno zajedništvo sa svojim Stvoriteljem. Zato možemo zavapiti Gospodinu onim prekrasnim molitvenim zazivom: "Isuse, krotka i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!"