Scena Isusova boravka u pustinji i razgovora s đavlom iskazana je u kontekstu zanosnog veličanje pobjede Duha Svetoga nad zlim dusima, odnosno pobjede dobra nad zlom, života nad smrću. Matej svjedoči da je Duh odveo Isusa u pustinju. Isus se, dakle, nije tu slučajno našao niti ga je tko prisilio da bude u prostoru gdje gotovo da i nema života, jer u pustinji mogu opstati samo najotpornija živa bića. No, ta nam ista pustinja doziva u svijest početke stvaranja svijeta, kada je zemlja bila "pusta i prazna", a "tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji je lebdio nad vodama" (Post 1, 2). Stvaralačka je snaga Duha ovdje osobito došla do izražaja jer se radi o konfrontaciji Isusa, u kojemu ključa snaga Božjega života, i đavla, otpadnika od Boga, u kojemu je vječna kaotična tama. U ovoj se pustinji događa novo stvaranje, ali ono koje prolazi kroz oganj kušnji. Biblijska je mudrosna književnost uvijek naglašavala važnost kušnje u preispitivanju vjernosti Bogu i čovjeku. Tako čitamo u Knjizi Sirahovoj:
"Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan" (Sir 2, 1-3), te: "Ako želiš imati prijatelja, steci ga kušanjem i nemoj se prebrzo u nj pouzdati" (Sir 6, 7). Isusova kušnja nije imala za cilj preispitati njegovu odanost Ocu, jer su Otac i On jedno (usp. Iv 10, 30), nego razotkriti đavolske zamke i njihove pogibeljne posljedice za spasenje čovjeka.Riječ je o naravnoj (zemaljskoj) bitci između čovjeka Isusa i đavla kao duhovnog bića, na što nam ukazuje činjenica da je Isus postio onoliko dana koliko je godina odabrani Božji narod lutao u potrazi za obećanom zemljom, da je gladan, a vjerojatno i iznemogao pristupio moćnom đavlu te mu dozvolio da mu pokaže ono što on nudi (kamenito tlo, Sveti grad, svjetska kraljevstva). Ali i o nadnaravnoj (duhovnoj) bitci između Boga i njegova prvog odmetnika, što je osobito vidljivu u načinu komunikacije (sukobljavanje posredstvom svetopisamskih riječi) i u krajnjem ishodu događaja, kada Isus ne podliježe podlim prijevarama nego ih odbacuje, zajedno s njihovim začetnikom, i prihvaća Božji svijet poslušnih i vjernih anđela koji su mu odmah nakon pobjede pristupili da bi mu služili.
Uočavamo prisustvo Duha na početku i na kraju događaja. Ta nam ohrabrujuća činjenica potvrđuje rečeno u Knjizi Sirahovoj o važnosti ustrajnosti u dobru (u vjernosti Bogu) ma kakve nas životne nedaće snašle jer Bog nikog ne ostavlja na cjedilu, ali želi da rastemo i jačamo u Istini i ljubavi prema njemu. To je najbolja metoda i sredstvo borbe protiv Napasnika u ovomu svijetu. Sv. Pavao je rekao Korinćanima: "Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla" (2 Kor 11, 14). Kao duhovno biće, on može biti i činiti što god želi, osim jednog - biti poslušan Bogu. Isus je bio do kraja poslušan Očevoj volji, čak i u najtežim situacijama kušnji i bola. To je naše najjače oružje. Ne treba nam jače sredstvo od zdrave i slobodne poslušnosti (vjernosti, odanosti) svomu Bogu. Svaki grijeh nastaje iz neposluha Bogu, a svaki se čovjekov povratak nebeskom Ocu događa u obnovi ljubavi, jer je ljubav izvor života, a grijeh izvor smrti.
Matej prilagođava sadržaj Isusovih kušnji onima kroz koje je prolazio izraelski narod u pustinji (usp. Pnz 6 - 9) kako bi Isusa predstavio kao novog Mojsija koji će izvesti svoj narod iz ropstva grijeha i smrti u slobodu djece Božje i darovati mu kraljevstvo nebesko. Njegovo je mesijansko kraljevstvo duhovnog karaktera. Zato je i moralo biti utemeljeno na duhovnoj pobjedi nad đavolskim zamkama.
U prvoj se kušnji ocrtavaju ljudske situacije o kojima će Isus kasnije govoriti u svojoj prispodobi o sijaču (Mt 13, 1-23), u kojoj sijač sije na način da mu nešto zrnja padne uz put, nešto na kamenito tlo, a nešto, pak, u trnje koje ga svojim rastom uguši. Za Isusa ni čovjekove fiziološke potrebe, poput potrebe za hranom, ne mogu biti iznad potrebe za Stvoriteljem jer je on izvor života. Bez Boga nema punine života, a čovjek je pozvan živjeti puninu, a ne tek neke mrvice od života (usp. Iv 10, 10). Nažalost, ubrzani tempo života i tzv. nedostatak vremena često osiromašuju i ranjavaju čovjeka do te mjere da on više i ne spoznaje razloge i ne osjeća potrebu za Bogom kao za nekim prijeko potrebnim za život, nego se prema njemu odnosi kao prema uslužnom servisu kojeg je dobro poznavati ako zatreba, u krajnjoj liniji kao prema značajnoj duhovnoj potrebi. Isusov radikalizam nadilazi takvo poimanje potrebe za Bogom jer ističe savršeno ostvarenje Mojsijeva proglasa: "Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću. (…) Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek…" (Pnz 30, 15.19-20).
U drugoj Isusovoj kušnji ocrtavaju se one ljudske slabosti koje osobito pogađaju ljude visoko pozicionirane u društvu i u narodu općenito. Riječ je o oholosti, sebičnosti, narcisoidnosti, koristoljublju i drugim ljudskim manama koje razaraju zajedništvo, ali i samu osobu. Isus je mogao iskoristiti svoju božansku narav i sinovstvo u vlastitu promociju, ali tada se ne bi razlikovao od Božjeg otpadnika jer je oholost upravo njegova karakteristika. Iz oholosti se rađaju svi ostali grijesi. Mnogi Isusovi sunarodnjaci nisu u njemu prepoznali Mesiju jer se njihove percepcije Mesije nisu poklapale s Isusovim. Ove se i slične slabosti vrlo brzo uvuku u ljudsko srce ako ono nije uronjeno u Božje koje u svakomu čovjeku gleda svoju sliku. Čim počnemo sebe uzdizati nad ostalima iz bilo kojeg razloga ili u sebi vidjeti sve što nam je u drugima jako teško uočiti, na dobrom smo putu da odaberemo onu drugu opciju iz Mojsijeva govora.
Treća nam Isusova kušnja na poseban način oslikava stvarnost današnjice. Što nam je sve zamijenilo Boga? Čemu se sve klanjamo u svojoj navezanosti na živo i neživo? Idoli današnjeg vremena toliko su rafinirani da ih više i ne prepoznajemo kao takve. Dovoljno je zaviriti u svoju nutrinu i razotkriti čime smo sve opterećeni.
Korizma je milosno vrijeme obraćenja i prihvaćanja Radosne vijesti - vijesti o punini života koju može dati jedino naš Gospodin Isus Krist.