Slijedeći Markov zapis, uočavamo da on ne govori o trima kušnjama kao ostali sinoptici (usp. Mt 4, 1-11; Lk 4, 1-13) te da u svomu opisu unosi podatak o zvijerima s kojima je Isus bio u pustinji i o anđelima koji su mu nakon kušnje služili. Ti nas podatci upućuju na neke starozavjetne proročke nagovještaje o uspostavi mesijanskih vremena. Tako veliki prorok Izaija slikovito opisuje ta vremena riječima: „Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k´o govedo“ (Iz 11, 6-7).Scena Isusove kušnje u pustinji u izvjesnom je smislu objava njegove pune čovječnosti. Isus je Sin Božji, Pomazanik, Mesija, ali i pravi čovjek. I kao čovjek bio je prepušten kušnjama svijeta. Možda baš u ovoj sceni Isusove kušnje svaki vjernik može pronaći izvor snage za svoj život u vjeri u ionako teškoj svakodnevici, jer ova situacija djeluje vrlo ohrabrujuće za čovjeka. Ona svjedoči da Isus vrlo dobro zna što čovjeka može odvući od Boga i na koji način, ali isto tako da Bog nije neko daleko, čovjeku nedostižno biće, već da mu je blizak i u snazi i u njegovoj nemoći. Iako Sotona prilazi Isusu kao Sinu Božjemu, izazivajući ga svetopisamskim riječima (usp. Mt 4, 3-6; Lk 4, 3-11), on pokušava u njemu narušiti savršenu ljudsku narav, onu narav koju je narušio u ljudi prvih vremena, samo ovaj put na puno perfidniji način. Borba Sotone i Isusa nagovještaj je konačne borbe između dobra i zla i Isusove pobjede na Križu na kojemu je zauvijek nadvladano Zlo.
Svaki se čovjek u svomu životu nađe pred nekom kušnjom. Vjernici su posebno na udaru mnogobrojnih duhovnih borbi i kušnji. Nije se lako oduprijeti kušnjama svijeta, napose onima za koje đavao zna da im se čovjek teško može oduprijeti. Ponekad se može činiti da nas on ´bolje´ poznaje od drugih, pa čak bolje nego što mi sami sebe poznajemo. To je zato jer je đavao duhovno biće, mnogo inteligentnije i moćnije od nas ljudi. Moramo biti svjesni da njemu nije ni u kojem smislu stalo do čovjeka, nego do toga da ismije Boga Stvoritelja na način da optuži i ukaže na griješnost i nevjernost čovjeka kao njegova stvorenja, jer svaki grijeh dovodi čovjeka u neposredno savezništvo s đavlom kao začetnikom zla u borbi protiv Boga Stvoritelja. Bit grijeha je u povredi Božje ljubavi i u činu nevjere prema Bogu, jer nas Bog beskrajno ljubi i vjeruje nam. Istinska ljubav uvijek pretpostavlja povjerenje. Božja ljubav nije istovjetna ljudskoj, ma koliko ona istinska i duboka bila, jer nije uvjetovana. Ona ne poznaje strah, jer strah ubija ljubav. Zato je Božja ljubav savršena. Samo ona može ljudsku ljubav razviti do savršenstva. Gdje se vrše djela istinske ljubavi, tu je Bog na djelu. Zato će sv. Ivan opisati Boga kao ljubav (1 Iv 4,8). Da je Isus bio sumnjičav u pogledu našega spasenja i da je mjerio težinu žrtve koju može podnijeti za čovjeka, nikada ne bi sebe darovao svijetu. Samo je Božja ljubav mogla pobijediti zlo i vratiti čovjeku izgubljeno dostojanstvo uzvišenog Božjeg bića.
Sveta je euharistija djelo i znak Božje ljubavi koja povezuje kršćane u sveto zajedništvo – novi Božji narod, Crkvu. Kršćani su pozvani ljubiti se međusobno na način istinskog i nesebičnog zalaganja za drugoga. Na taj način doprinose evangelizaciji svijeta u kojemu žive. No, da bi bili vjerodostojni promotori Božje riječi i evangelizatori u svijetu moraju se napajati na živom Izvoru duhovne snage – na euharistijskom Kristu. Odnos euharistijskog Krista i čovjeka vjernika međusobno je isprepleten svezama ljubavi. Vjernikov se duhovni život temelji na daru euharistije i o njemu ovisi, a euharistijska stvarnost pretpostavlja odgovornost koja se očituje u pozivu vjerniku na življenje stvarnosti koja se u euharistiji događa. Euharistija uvijek vodi prema duhovnoj preobrazbi osobe. Zato je nužno obraćenje na osobnom i kolektivnom planu. Plodovi življene euharistijske stvarnosti moraju biti vidljivi u vjernikovu životu i u životu zajednice kojoj vjernik pripada. Ti se plodovi očituju ponajprije u djelima socijalnog karaktera (briga za siromašne, nemoće, bolesne, usamljene, unesrećene,...) koja su jedan od najočitijih znakova euharistijskog suoblikovanja Kristu. No, sva područja vjernikova života moraju biti prožeta euharistijskom stvarnošću (ovdje prije svega mislimo na življenje temeljnih kršćanskih vrijednosti i na njihovo promicanje u društvu).
Današnja nas evanđeoska riječ poziva na obraćenje i na savršenstvo vjere koja se neprekidno napaja na euharistijskom vrelu Božje ljubavi, one vjere koja vjernikov život prinosi Bogu kao „žrtvu duhovnu“ (Rim 12, 1), odnosno kao trajnu zahvalnicu za milost otkupljenja i spasenja.
Bila nam ova korizma na obraćenje i spasenje. Bila nam ona intezivna priprema na Euharistijsku godinu u našoj Nadbiskupiji. Amen.