Ivanova se kristologija temelji na starozavjetnom simbolu Jaganjca Božjega: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" (r. 29). O Isusu kao Božjem Jaganjcu govorio je veliki izraelski prorok Izaija: "K´o jagnje na klanje odvedoše ga; k´o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. (…) Al´ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima" (Iz 53, 7.10). Po uzoru na pashalni događaj u izraelskoj povijesti, kada su Izraelci bili Božjom snagom oslobođeni egipatskog ropstva, za novi je narod Božji Isus živi pashalni događaj. On je pashalni Jaganjac koji se žrtvovao za spas svijeta. Tako je židovska Pasha predokus one kršćanske u Kristu. U tom je smislu i sv. Pavao govorio Korinćanima: "Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist" (1Kor 5, 7). Kristova se Crkva svakodnevno, napose nedjeljom, okuplja oko stola Božje riječi i Kristova pashalnog otajstva po kojemu se On nesebično daje svakomu tko ga istinski želi i ljubi.Sveta je euharistija, dakle, vrhunac liturgijskog slavlja jer nam se u njoj daruje raspeti, ali živi Bog koji u životu svakog vjernika postaje njegova osobna Pasha. Zato doći na sv. misu, a ne pristupiti stolu Božje bezgranične ljubavi znači isto kao doći na gozbu, a ne prihvatiti ono što slavljenik nudi kao izraz svoje radosti zbog našeg dolaska. No, sam dolazak na sv. misu nije dovoljan uvjet za prihvaćanje sv. pričesti. Sveta euharistija ili pričest jest sakrament, dakle znak najtješnjeg susreta Isusa, Jaganjca Božjeg, i čovjeka. Da bi se dogodio taj nebesko-zemaljski susret, vjernik se treba dobro pripremiti. Priprema podrazumijeva oslobođenje, tj. očišćenje od nečistoće osobnih grijeha, i otvorenost srca za primanje Isusove sakramentalne prisutnosti. Na osobnu pripremu upozoravao je i sv. Pavao: "Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1Kor 11, 27-29). Izraelci su u noći oslobođenja morali biti dobro pripremljeni (usp. Izl 12, 1-13) kako bi spremno dočekali Božje djelo oslobođenja i, kao Božji oslobođeni narod, pošli novim putem. Židovska je Pasha bila izraz Božje roditeljske ljubavi i brige za svoj narod. Kršćanska je Pasha, pak, savršeno ostvarenje te iste ljubavi koja se Božjom milošću razlijeva u srcima svih ljudi koji žele živjeti životom novog, oslobođenog čovjeka (usp. Rim 5, 5).
Jednom dogođena Pasha, po žrtvenom Jaganjcu Isusu Kristu, aktualizira se u osobnoj povijesti vjernika kršćanina. Svako je misno slavlje memorija i aktualizacija pashalnog događaja. Sv. Pavao je to objasnio riječima: "Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe" (1Kor 11, 26). Zato iz tog slavlja teku rijeke milosti koje raspeti i proslavljeni Gospodin daruje svomu narodu, tj. okupljenoj Crkvi. Imajući to na umu, niti jedan oblik pobožnosti ili duhovnih susreta, poput raznih seminara, ne može imati prioritet nad sv. misom. Kritike koje često možemo čuti kako na račun sv. mise, napose sadržaja propovijedi, osobe propovjednika, nedostatka angažiranih vjernika laika koji bi misno slavlje učinili zanimljivijim, privlačnijim i aktualnijim, tako i na račun života cjelokupne župe, možda i imaju svoje utemeljenje, ali tek onda ako je cijela crkvena, tj. župna zajednica učinila sve sa svoje strane da život župe bude uistinu život okupljene Božje zajednice. No, ako tu okupljenu Božju zajednicu čini župnik i nekoliko angažiranih vjernika laika koji nose teret preostale zajednice, onda se najprije trebamo zapitati o opravdanosti iznesenih kritika. Niti jedna župa nije toliko pastoralno zauzeta da se svi njezini župljani ne bi imali više u čemu angažirati niti se ona može zadovoljiti do sad učinjenim i ne imati potrebu za većom angažiranošću svojih vjernika. Pitanje je naše osobne volje i želje, ali i više od toga. Kršćani su snagom sakramenata kršćanske inicijacije pozvani na izgradnju Božjeg kraljevstva u svijetu, čiji se temelj gradi u čovjekovim najintimnijim oblicima zajedništva. I kao što se kuća ne gradi bez temelja, tako se ni kraljevstvo Božje ne izgrađuje bez baze koja čvrsto štiti kraljevstvo od svih izazova. Ta baza jest crkvena, odnosno župna zajednica. Život u župi trebao bi biti ogledalo kršćanskoga života u svijetu.
Ivan Krstitelj je svjedočio za Isusa da je On Sin Božji. Za to mu je svjedočanstvo trebalo mnogo hrabrosti. Sjetimo se Isusovih najbližih učenika koji su ga u najtežim trenucima izdali jer nisu imali hrabrosti posvjedočiti da su njegovi učenici. Petar je zanijekao poznanstvo s Isusom, uz zaklinjanje: "Ne znam toga čovjeka" (Mt 26, 72). S druge, pak, strane imamo satnikovo svjedočanstvo o Isusu: "Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj" (Mt 27, 54). Njegovi su ga zatajili kad se upravo od njih tražila hrabrost i odvažnost svjedočenja, dok su ga neki drugi ljudi iz poganskog svijeta prepoznali kao Sina Božjega i tako ga svjedočili. Ta činjenica razotkriva univerzalnost poziva na spasenje, ali i upozorava na opasnost da nam se ne dogodi ono o čemu je Isus jednom prilikom rekao učenicima: "Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!" (Mt 21, 31).
Današnje nam evanđelje nudi svjedočanstvo vjere u Isusa, Sina Božjega, ali isto tako postavlja pitanje našeg osobnog svjedočenja vjere. Po sakramentima smo kršćanske inicijacije pozvani vršiti temeljno poslanje - životom svjedočiti svoju vjeru. Svjedočenje vlastita života s Bogom ne znači nametanje svojih vjerskih stavova drugima niti podcjenjivanje tuđih vjerskih opredjeljenja, nego naprotiv autentično življenje poziva koji smo u krštenju primili - biti djeca Božja, biti Kristovi. Taj je put nerijetko puno teži od nametanja svojih ili kritiziranja tuđih vjerskih stavova jer zahtijeva obraćenje i odvažnost u borbi protiv struja vremena. Ali Isus je jednom prilikom rekao: "Tko ustraje do svršetka, bit će spašen" (Mt 24, 13).