Mudraci s Istoka uživali su veliki ugled ondašnjeg poganskog svijeta. Iako nisu pripadali odabranom Božjem narodu, poštivali su njihovu vjeru, što je osobito vidljivo iz njihova komentara da su vidjeli gdje izlazi zvijezda Novorođenoga. Kao dobri poznavatelji zvjezdoznanstva, povezivali su najsjajniju zvijezdu sa značenjem i uzvišenošću događaja rođenja židovskog Kralja o kojemu su čuli. Još je veliki izraelski prorok Izaija u svoje vrijeme naviještao: "Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Jahvina. A zemlju, evo, tmina pokriva i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom" (Iz 60, 1-2).Motiv njihova traženja novorođenoga Kralja bila je znatiželja. Htjeli su se osvjedočiti u istinitost proročanskih riječi. Iako ljudska znatiželja može imati i negativne konotacije (sjetimo se što je učinila kod prvih ljudi, Adama i Eve, koji su, potaknuti zavodljivošću zmije, prekršili Božju zapovijed i odmetnuli se od Boga), ona je, ipak, mnoge ljude u povijesti dovela do Boga.
Upoznavanje Boga traži od čovjeka trajnu zainteresiranost za Njega, ali i znatiželju kao poticaj. Čovjek raste u vjeri ako je istinski zainteresiran za što kvalitetnijim upoznavanjem sadržaja svoje religije. Katolička crkva ima svoj nauk i bogatu tradiciju koja je neiscrpno vrelo spoznaja o Bogu. Koliko smo zainteresirani da što dublje prodrijemo u to veliko bogatstvo vjerskih spoznaja kako bismo bolje upoznali Boga i s Njime živjeli, prije svega ovisi o našoj stvarnoj zainteresiranosti za Njega.
Znatiželja triju kraljeva da upoznaju židovskog Kralja dovela ih je do obraćenja, odnosno do spoznaje Boga. Čim su ga ugledali s Njegovom majkom Marijom, pali su ničice pred Njim i poklonili mu se. Njihovo je poklonstvo bilo znak dubokog poštovanja pred dugoočekivanim Kraljem i priznavanja Njegove uzvišenosti. U tomu činu možemo prepoznati i njihovo obraćenje.
Nakon upoznavanja Novorođenoga oni nisu više isti, pavlovski rečeno, stari ljudi nego novi, preobraćeni jer su bili preporođeni svetošću novorođenoga Djeteta Isusa. Zato se više i nisu smjeli vratiti Herodu, nego naprotiv, vraćajući se u svoju zemlju, trebali su postati Božji glasnici o veličanstvenom događaju koji se dogodio u ljudskoj povijesti. I njihovi darovi govore o Isusovom božanskom identitetu. Tako je crkvena tradicija u zlatu prepoznala karakteristike Kristova kraljevskog dostojanstva, u tamjanu Njegova božanstva i svetosti, a u smirni Njegov kalvarijski put do potpunog ostvarenja Očeva plana spasenja. Dakle, susret triju kraljeva i Djeteta Isusa bio je više nego običan susret.
Čovjek se u svakom istinskom susretu s Bogom neminovno mijenja, preobražava, pročišćava kako bi što jasnije zrcalio svoj ljudski identitet, ali i onaj božanski u smislu očitovanja Božje slike u sebi. Susret s Bogom može biti potaknut različitim motivima i okolnostima, ali je posljedica uvijek ista, a to je promjena. Ako se kod čovjeka ne dogodi nikakva promjena, možemo se zapitati je li se uistinu dogodio susret? Još smo u božićnoj blagdanskoj atmosferi. Svatko se od nas treba zapitati je li se uistinu susreo s novorođenim Kraljem u svojoj nutrini, gdje smo najranjiviji, ali i najpotrebniji susreta, ili se zadovoljio samo veličanstvenim pričama i slikama o Njegovu rođenju poput ljudi koje su ova trojica kraljeva susretala u svojim zemljama? Odgovor ovisi o našoj istinskoj želji za upoznavanjem Boga i htijenja da živimo s Njime.
Kralj Herod je također bio znatiželjan. Htio je upoznati židovskog Kralja kojega su toliko naviještali židovski učitelji. Da je bio naviješten kao jedan u nizu židovskih kraljeva, ne bi se toliko zainteresirao za Njega. No, ovaj židovski Kralj nije tek obični kralj niti se Njegovo kraljevstvo moglo poistovjetiti s bilo kojim kraljevstvom u židovskoj povijesti. Potaknut riječima proroka Miheja: "A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena" (Mih 5, 1), Herodova je znatiželja bila tim veća i opasnija jer mu je srce bilo zatrovano sebičnim strahom za opstankom svoje vladavine i moći nad židovskim narodom. Znatiželja se pretvorila u opsesiju uništenja novorođenoga Djeteta. Njegova ga je sebičnost i oholost toliko zaslijepila da nije mogao uvidjeti stvarno značenje ovoga događaja, a to je da je Novorođeni došao u svijet i radi njegova spasenja. U ovoj se polarizaciji događaja i likova jasno uočava razlika između dobra i zla, a Herod ocrtava i neka naša svakodnevna ponašanja i odnose. Dovoljno je posvijestiti mnogobrojna ljudska djela koja su potaknuta sebičnošću i ohološću srca. Iz oholosti se rađaju mnoga zla, koja su izvor patnje i boli. Oholost razara svako zajedništvo i svaki odnos, pa i odnos s Bogom.
Još je jedna kalendarska godina iza nas. Koliko smo u njoj osjećali potrebu za Bogom, koliko smo se puta oslonili na Njega, tražili Njegovu pomoć i dozvolili mu da nas vodi? Dopustiti Bogu da nas vodi ne znači priznati da smo nesposobni ili nemoćni upravljati svojim životom, nego da smo dovoljno mudri pa s Bogom, kao svojim Stvoriteljem, želimo živjeti i ostvariti sretan i ispunjen život, jer život s Njime nikada ne može biti promašen.
Blagdan Bogojavljenja poziva nas da u sredini u kojoj živimo i radimo budemo radosni glasnici događaja Spasiteljeva rođenja i da, potaknuti željom za što dubljim poniranjem u otajstva vjere, znamo u drugima probuditi interes za Boga. Bog nam se objavio po svomu Sinu. Na nama je ne ići kroz ovaj zemaljski život slijepi i gluhi za Njegovu stvarnost.