3. nedjelja kroz godinu

Evanđelist Matej započinje opis Isusova javnog djelovanja Izaijinim prekrasnim proročanskim riječima: "Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja" (Iz 9,1), nakon čega ističe temeljnu poruku evanđelja: "Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!"

Izraelski je narod kroz svoju tisućljetnu povijest spasenja hodio u različitim tminama koje su ga pokušavale razjediniti i omesti u vjernosti jedinomu i pravomu Bogu. No, Božji su odabranici iz tog naroda bili istinski svjetionici koji su svojim životom i dosljednošću pozivu ukazivali na pravi put kojim narod treba hoditi, ali i na stranputice koje vode u propast. Jedan od tih velikih izraelskih Božjih svjetionika bio je i prorok Izaija. On je dobro znao razlučiti situacije tame, u koje su Izraelci često upadali svojim odmetanjem od Boga, od situacija svjetla u kojima su bili blagoslovljeni od Boga (dovoljno je sjetiti se brojnih pobjeda nad velikim i moćnim poganskim narodima). Ti su Božji ugodnici imali zadaću da u svomu narodu budu Božje svjetlo koje će Njegovom milošću i snagom razbijati tamu u svijetu i donositi svjetlost, odnosno onu stvarnost koja je svojstvena jedino Božjemu svijetu i Njegovu kraljevstvu. Nasuprot božanskoj svjetlosti, zemlja, na kojoj je Božji narod obitavao, za Izaiju bijaše mrkla, jer ona ne može donositi pravu svjetlost koja bi prodirala u tamu čovjekova života niti je svojom snagom može "rasvjetljavati", kad je i sama istočnim grijehom okrnjena. Izvor prave svjetlosti, koji ima snage obasjati ne samo jedan narod, već cijeli svijet i svakog čovjeka u njegovoj nutrini, jest Isus Krist. On je "Mlado sunce s visine" koje obasjava "one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj" (Lk 1, 78-79).

Bog je poslao svoga Sina jedinca da u tamu svijeta unese svjetlost, odnosno ljubav. Sva četiri evanđelja svjedoče o Božjem djelovanju u svijetu kao o unošenju svjetlosti u tamu, tj. o pobjedi svjetlosti nad tamom. Sv. Ivan započinje svoje svjedočenje o Isusu riječima: "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet" (Iv 1, 9), a za Ivana Krstitelja, za kojega su mnogi mislili da je možda on taj kojeg su stoljećima iščekivali, svjedoči: "On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo" (Iv 1, 7-8). Božje je Svjetlo - Isus Krist - došlo u svijet. Da bi ga se moglo prepoznati, treba otvoriti vrata svoga srca i dopustiti mu da uništi svu tamu naših slabosti i grijeha, jer samo tako možemo uživati u ljepoti božanske milosti. Otvoriti vrata srca, tj. učiniti iskorak iz sumračne ustaljenosti potreba i načina života, da bismo u novoj perspektivi Božje ljubavi jasno vidjeli smisao i krajnji cilj vlastita postojanja, nije moguće bez obraćenja. Obraćenje pomaže čovjeku uvidjeti Božje milosne darove, kojima ga Bog neprekidno obdaruje, kako bi mogao rasti u temeljnom pozivu - biti Božji čovjek. Vjera je temeljni Božji dar koji se ne zaslužuje nikakvim zaslugama nego ga se prima u slobodi i ljubavi. No, i ona je podložna različitim životnim sumracima i tminama. Tako čitamo u Knjizi propovjednika: "Omrznuh život, jer mi se učini mučnim sve što se zbiva pod suncem: sve je ispraznost i pusta tlapnja" (Prop 2, 17). Vjera je prije svega darovani potencijal kojeg čovjek treba razvijati, jačati, umnažati. Ona nije tek neka ljudska osobina ili karakteristika. Iako je svaki čovjek već time što je čovjek religiozno biće, jer je ujedno i Božje, vjera ne dolazi od čovjeka nego od Boga, ali od čovjeka traži da bude posvjedočena.

Kada bismo više bili svjesniji privilegija toga Božjeg dara, kojeg imamo kao vjernici, lakše bismo hodili tminama našeg svakodnevnog života, i više od toga - bili bismo autentičniji Božji svjetionici u tuđim tamnim noćima. Sv. Pavao je vrlo često upozoravao svoje slušatelje da budu jedni drugima potpora i pomoć. Tako je Galaćanima poručio: "Ljubavlju služite jedni drugima" (Gal 5, 13), a Efežanima: "Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti" (Ef 4, 32). To je bit kršćanske slobode na koju je svaki vjernik pozvan snagom vjere. Obraćenje, na koje nas današnje evanđelje upozorava i poziva, pretpostavlja promjenu odnosa prema sebi, drugima i prema Bogu. Isus je pozvao svoje učenike da ga slijede, obećavši im: "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" Njegova obećanja nisu zemaljske, materijalne naravi nego božanske. Pozivajući ih da ga slijede, On im garantira svoje božansko dioništvo kod Oca, jer privlačiti ljude Nebeskomu mogu samo oni koji su već zakoračili u božansku stvarnost, odnosno koji su već dionici Božjeg kraljevstva. Snagom dara vjere u Isusa Mesiju, Krista, ljudi poput Šimuna i Andrije, Jakova i Ivana, i svih ostalih učenika, postaju Isusovi nasljedovatelji i subaštinici jednog novog milosnog vremena. Budući da su se ova braća i inače bavila ribolovom, Isus ih ne želi zaplašiti novim načinom života nego ih naprotiv zainteresirati, nudeći im svoj poziv kao nadgradnju i usavršenje dosadašnjeg načina života. Kršćanski je život uvijek usavršenje, a ne alternativa zemaljskomu, ljudskom životu.

Iz Isusove božanske pedagogije mogu svi učiti, napose oni koji su na poseban način pozvani prenositi sadržaje i nauk vjere. Evanđelje kaže da je Isus obilazio Galileju, naučavajući u sinagogama, propovijedajući o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i nemoć. To je primjer življene vjere. Isus je vjerovao svomu Ocu u svakom trenutku svoga zemaljskog života. Zato je imao snage činiti silna djela i ustrajati do kraja. Nismo svi pozvani biti crkveni naučitelji, teolozi, ali smo svi, snagom krsne vjere, pozvani znati i trajno upoznavati svoj kršćanski nauk, koji se temelji na Svetom pismu i tradiciji Crkve. Stoga bi svaka kršćanska obitelj trebala imati u svomu domu Sveto pismo, jer je ono uistinu pisana riječ Božja, i Katekizam Katoličke Crkve, jer je Katolička crkva jezgra i izvor kršćanskoga života. Nismo svi pozvani biti niti veliki propovjednici poput sv. Pavla, ali smo svi pozvani svjedočiti razloge svoje vjere u sredini u kojoj živimo i radimo i na taj način evangelizirati pojedince i zajednicu. Da smo svi sposobni svjedočiti razloge svojeg kršćanskog opredjeljenja, ne bismo nažalost imali tužne pojave u društvu i svijetu poput legalizacije abortusa, eutanazije, istospolnih zajednica, prostitucije, lakih droga ili korupcije, kriminalnih malverzacija, različitih oblika nasilja i slično. Ako se u nekom društvu više od polovine njezinih članova deklarira kršćanima, kako su moguće te i slične pojave? Na koji smo to način Božji svjetionici koji rasvjetljavaju tmine svijeta i ukazuju na ljepote kraljevstva nebeskog? Mi sami moramo biti zahvaćeni svjetlom vjere da bismo u drugima znali razagnati njihove tmine neznanja, besmisla, razočaranja, lutanja, jer kršćani su "sinovi svjetla", kako je to Isus objasnio u svomu govori na Gori (Mt 5, 14). "Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući"(Mt 5, 15). I na kraju, ne možemo svi činiti velika karizmatska djela po kojima će se vidjeti djelovanje Duha Svetoga u svijetu, ali svi možemo biti jedni drugima na ozdravljenje duše, a onda i tijela, ako jedni drugima budemo činili djela ljubavi.

Isus je živo očitovanje kraljevstva nebeskog u svijetu, a svi Njegovi nasljedovatelji su dionici toga kraljevstva. Neka nas ovo današnje evanđelje potakne na razmišljanje o snazi dara vjere što smo ga u krštenju primili i neka u nama raspali oganj Božje ljubavi po kojoj ćemo ovaj svijet, počevši od njegove najintimnije jezgre u nama, mijenjati na ljepše i bolje.