Susret žene Samarijanke i Isusa zanimljiv je po mnogočemu. Ono što prvo upada u oči jesu nacionalne razlike; Isus je Židov, a žena Samarijanka. Židovi su mrzili Samarijance jer nisu bili vjerni jedinomu i pravomu Bogu nego su, unatoč skopljenom Savezu, i dalje služili svojim idolima (usp. 2 Kr 17, 24-41). Isus nadilazi povijesne (ujedno religiozne) razmirice svoga naroda na način da odabire ženu iz Židovima najomraženijeg naroda. Možda taj susret i ne bi bio toliko skandalozan da se Isus obratio osobi iz nekog drugog poganskog naroda koji nema nikakvih dodirnih točaka sa Židovima. Ovako je još više stvorio pomutnju na obje strane. No, Isus nije zarobljen podjelama niti predrasudama bilo koje vrste. On pogađa u srž problema i na taj ga način rješava, jer je u središtu njegova spasiteljskog plana čovjek, a ne njegova narodnosna etiketa (Židov, Samarijanac, Grk,…). Sveti Pavao će to kasnije objasniti riječima: "Mi smo svi - bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci
- kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom" (1 Kor 12, 13). Problematika privatizacije Boga i izjednačavanja narodnosti s religioznom pripadnošću nije strana ni našem narodu. Tako se uvriježilo mišljenje da je npr. "biti Hrvat" istovjetno onom "biti katolik." Iako nam je povijesna baština isprepletena s religioznom, taj nam je napose domoljubni zanos na izvjestan način oslabio čvrstoću osobne vjere. U suprotno ne bismo imali dilema u našem društvu poput: opstanka ili izbacivanja vjeronauka iz dječjih vrtića i škola, uvođenja zdravstvenog (spolnog) odgoja u školski program koji se temelji na liberalnim sekularističkim uvjerenjima ili onoga na kršćanskom nauku, legalizacije lakih droga i prostitucije pod izlikom sprječavanja većeg zla ili, pak, redefiniranja bračnog zajedništva muškarca i žene u zajedništvo osoba neovisno o spolu i sl. Iako su te pojave prisutne u gotovo svim europskim društvima, sazdanima na kršćanskim temeljima, Božja je riječ na
ljudsku mlakost u vjeri sasvim jasna: "Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak - ni vruć ni studen - izbacit ću te iz svojih usta" (Otk 3, 15-16). Odvažnost i gorljivost u slijeđenju kršćanskoga nauka pretpostavlja uvažavanje, ali ipak nadilaženje tradicije i uspostavljanje osobnog odnosa s Bogom. Središnji događaj susreta Isusa i žene Samarijanke izrečen je u Isusovim riječima: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Isus je prvi zatražio vodu od Samarijanke. On je taj koji dolazi čovjeku griješniku i poziva ga: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca" (Mt 11, 28-29). Samarijanka je bila žena opterećena svojim osobnim i kolektivnim grijesima. No, i u njoj se događa preobrazba. Ona ostavlja svoj krčag, zapravo sav svoj dosadašnji život, i odlazi k svojim sunarodnjacima reći što je doživjela. Ivan svjedoči da su mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovali Isusu "zbog riječi žene koja je svjedočila." U njezinu liku možemo prepoznati i sliku prve Crkve koja je bila opterećena sličnim problemima jer se sabirala iz poganskih naroda, ali se je snagom svjedočenja širila i jačala.
Isus ostvaruje obećanje da "spasenje dolazi od Židova", što ga je Bog dao pozivom Abrahamu, kada je odlučio smilovati se svojim vjernima i spasiti ih, i izraelskim patrijarsima od kojih "potječe Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek" (Rim 9, 5). Isus jasno daje do znanja da je on donositelj žive vode od koje nitko nikada neće ožednjeti. On je Krist, Pomazanik, Mesija i zato objašnjava svojim učenicima da je njegovo jelo vršiti volju Onoga koji ga je poslao. Objavljujući svoje božansko sinovstvo, Isus objašnjava i novi način prakticiranja vjere u Boga. Istinski se klanjatelji klanjaju Ocu "u duhu i istini." Bog nije više vezan samo za jedan odabrani narod nego za sve koji traže istinu i žele živjeti puninu života. A jedini pravi put istine koji vodi u izobilje života (usp. Iv 10, 10) jest put Isusa Krista. Taj je put, otkupiteljskom snagom Križa, popločan plodovima Duha (usp. Gal 5, 22-23) na spasenje cijeloga svijeta. Ipak, ta nas činjenica klanjanja "u duhu i istini" ne smije zavesti u razmišljanjima kako je nebitno kojoj crkvenoj, odnosno župskoj zajednici pripadamo. Čovjek je biće relacije, odnosa i zato mu je nužno potrebno zajedništvo, ma kakvo ono bilo. Crkva je zajednica vjernika koja se osobno i skupno susreće sa svojim Bogom i koja slavi njegova otajstva. I kao što se točno zna tko kojem obiteljskom, rodbinskom, prijateljskom, poslovnom i drugom zajedništvu pripada, tako se pretpostavlja da i svatko od vjernika zna kojoj župskoj zajednici pripada, kako bi kvalitetnije doprinio slavljenju Boga i vršenju temeljnog apostolata - evangeliziranju sredine u kojoj živi i radi. Odbacivanje župskog zajedništva, pod izlikama vjernikove slobode u slavljenju Boga, može lako dovesti do vjernikova lutanja i stvaranja pogrešnog dojma o nezainteresiranosti Crkve za njega samog. Zar to nije najčešći razlog zbog čega mnogi vjernici napuštaju Crkvu i priklanjaju se raznim sektama s kršćanskim primjesama?
Život nam je darovan kao potencijal (usp. prispodobu o talentima, Mt 25, 14-30) za vječnost. Imajmo hrabrosti ići putom kojim je išao naš Gospodin, držeći se nauka njegove Crkve i svjedočeći drugima, poput žene Samarijanke, o čudesnosti života s Bogom. Korizma je pravo vrijeme za preobrazbu naših međuljudskih odnosa i u konačnici odnosa s Bogom.