Iako su Židovi znali da je hram sveto mjesto, mjesto Božje nazočnosti, ipak su mirne savjesti prihvaćali da se u njemu vrši trgovina, uvjetovanu uostalom i potrebama hramskih obreda. Ni farizejima to nije smetalo jer su i oni imali korist od trgovine u hramovima. Svatko je za sebe mogao pronaći neku korist. Tako se Božji dom postupno pretvarao u trgovački dom u kojemu Bog nije bio na prvom mjestu, već čovjek i njegov profit. Ta je pojava posljedica farizeističkog poimanja Zakona prema kojemu je čovjeku dovoljno za spasenje zadovoljiti Boga u njegovim zahtjevima, prinošenjem žrtava i izvršavanjem propisa, ali ne i biti s njime povezan svezom ljubavi. No, Isus ističe zapovijed ljubavi kao sažetak i usavršenje Zakona: „Ljubi Gospodina Boga svojega i svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (Mk 12, 30) i „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mk 12, 31). Židovima nije nedostajalo revnosti u izvršavanju Zakona, već ljubavi u srcu za suživot s Bogom i braćom ljudima.
Zato im i nije smetalo što se u Božjoj kući vrši trgovina i što od hrama čine neku vrstu sajma. Oni nisu trgovali samo međusobno, nego i s Bogom po principu zadovoljavanja određene mjere religioznih obveza koje se moraju izvršiti da bi se zadobilo spasenje. Isus se u ovoj situaciji postavlja kao gospodar Hrama, odnosno kao onaj koji ima najveći autoritet u Božjoj kući. On nastupa kao objavitelj novog bogoslužja koje se ne sastoji u prinošenju životinja i stvari koje se je prije toga trebalo u hramu kupiti, nego u prikazanju čovjeka samoga po ljubavi Bogu i čovjeku. Vjerojatno su mnogi Židovi bili zapanjeni njegovim ponašanjem, no njegova se revnost za Boga u mnogočemu razlikovala od njihove. Ivan svjedoči da ga je ona „izjedala“, u smislu da je izgarao za Boga i za ono što je Božje.
Dokaz Isusove revnosti za Boga i za spas čovjeka jest njegova žrtva na Križu. Isus na to misli kada kaže: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Ove se njegove riječi mogu lakše razumijeti ako se prisjetimo njegova razgovora s farizejem Nikodemom, kojemu je rekao: „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je“ (Iv 3, 5-6). Riječ je, dakle, o hramu njegova tijela koje će nakon tri dana biti uzdignuto iz tame smrti i proslavljeno, i koje više nitko neće moći uništiti. To je djelo Duha, onoga Duha po kojemu je Djevica Marija začela Isusa i koji je njega vodio tijekom njegova zemaljskog života do smrti. „Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“ (Iv 4, 24), kazao je Isus ženi Samarijanki. To je poruka i svima onima koji žele slijediti Isusov put. Uvođenjem scene razgovora između Isusa i Židova o hramu, evanđelist Ivan nagovještava Isusovu muku i uskrsnuće te njegovu slavnu proslavu kod Oca. Nakon Isusova uskrsnuća, Bog više ne počiva u ljudskom zdanju, nego u čovjekovu srcu. Ono postaje Božji hram. Sv. Pavao je ovako upozoravao braću u Korintu: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi“ (1Kor 3, 16-17).
Isus najprije ukazuje na svetost jeruzalemskog hrama, a potom govori o hramu svoga tijela (i na taj način o duhovnoj čistoći ljudskih duša). Problematika koja je opisana scenom trgovine u jeruzalemskom hramu nije u potpunosti strana situacijama koje se i danas, nažalost, znaju događati među kršćanima. Tako neki misle da je dovoljno doći na sv. misu samo kad postoje određeni razlozi koji se moraju ispuniti, kao npr. kad je potrebno podići neke crkvene dokumente, prisustvovati na misi zadušnici, blagosloviti hranu i piće ili, pak, u blagdansko vrijeme Božića, Uskrsa i drugih većih blagdana i svetkovina, dok su ostali dani liturgijske godine, prema njihovu mišljenju, izuzeti od obveze dolaženja na svetu misu. S druge, pak, strane često se na misna događanja gleda kao na pobožnu predstavu koju priređuju neki ´drugi´ (oni koji su aktivniji u crkvi), a od ´ostalih´ se očekuje da promatraju zbivanja oko oltara i da duhovno uživaju. Zbog toga se nerijetko događa da se najsvetiji trenutak svete mise – čin pretvorbe, a napose blagovanja Kristova tijela i krvi (svete pričesti), shvati kao prilika za pauzu od misnih događanja, tj. za međusobno čavrljanje, razmjenu informacija iz svakodnevnog života, traženje poznatih u crkvi i slično.
Današnje nam je evanđelje dobar poticaj da se svi skupa preispitamo što za nas znači crkveni prostor i događanja u njemu te na koji način u njemu ostvarujemo svoj odnos s Bogom. Od naše duhovne građevine u srcu ovisi i naša percepcija misnih događanja. Drugim riječima, naša je stvarna pripadnost Crkvi određena našim istinskim euharistijskim zajedništvom s Kristom i ljudima oko nas. Nastojmo neumorno raditi na izgrađivanju toga zajedništva i pripremajmo se to nastaviti i u Euharistijskoj godini koja će skoro početi. Amen.