Oni nisu odmah prepoznali Isusa. Evanđelje kaže da im je bilo uskraćeno prepoznati ga. Bili su opterećeni onime što se dogodilo do trenutka Isusove smrti tako da nisu mogli spoznati novu, uskrslu stvarnost koja se dogodila nakon povijesnih događaja muke i smrti. Njihova su srca bila ispunjena tugom i nemirom umjesto radošću i veseljem jer nisu gledali duhovnim nego tjelesnim očima. I naša su srca često ispunjena tugom, zabrinutošću, strahom i sličnim emocijama jer stvarnost u kojoj živimo ne percipiramo na način na koji to uskrsnuli Gospodin želi, tj. u svjetlu Božjeg providonosnog plana, prema kojemu je Isus trebao umrijeti i uskrsnuti, ali i uvijek s nama ostati na našim putovima. Vjerujući u Božju providnost i u stalnu Gospodinovu nazočnost, sv. Pavao je svoje slušatelje hrabrio riječima: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" (Fil 4, 4). Kršćanska radost nadilazi radost srca zbog nekog ljudskog razloga. Ona je darovana milost, plod Duha Svetoga, koja zahvaća cijelo ljudsko biće.
Zato je sv. Pavao neprekidno poticao kršćane na radost: "Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnji: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista" (1Pt 1, 6-7). Znamo li se mi danas istinski radovati u Gospodinu ili su nam srca prečesto opterećena brigama i problemima, zbog čega ne dopuštamo Duhu da nas preobrazi novom, uskrslom stvarnošću? Kršćanstvo se temelji na Radosnoj vijesti koja preobražava i spašava čovjeka. Nažalost, događa se da smo često, poput ove dvojice, samo prenositelji događaja o Isusu, ali ne i Radosne vijesti u cjelini. Isus je dva puta pitao učenike što se to dogodilo u Jeruzalemu da su oni toliko potreseni time. On se nije htio s njima poigrati, jer u njemu nema ni trunke ljudske oholosti, nego ih je htio vrlo nježno, nenametljivo privući onomu bitnomu što donosi spasenje, a to je uskrsnuće, pobjeda života. Isus im ne prilazi pobjedonosno, u svoj svojoj slavi i sili, nego naprotiv kao čovjek kojemu nije stran zemaljski život i koji se, posredstvom povijesnog iskustva, postupno razotkriva kao proslavljeni Sin Božji. U svojoj pedagogiji ljubavi Isus dozvoljava da učenici najprije iznesu sve što znaju, odnosno čime su opterećeni, kako bi im potom posvjedočio svoju slavu koja je u Pismima naviještena. Na njihov poziv, on ostaje s njima. To je djelo ljubavi koja se temelji na slobodi. Isus i danas čeka na naš poziv. On nas nikada ne ostavlja. Mi smo ti koji ga u različitim životnim situacijama ostavljamo jer u njemu ne vidimo domaćina, prijatelja, brata nego stranca. Pitanje koje su mu postavila ova dvojica: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" često je u osnovi i naših previranja kada od Isusa zahtijevamo pomoć bez truda, molitve, žrtve. Često se znamo zapitati zar nam Isus nije mogao pomoći kad je trebalo; zar on ne zna što smo sve proživljavali; zar on nije upoznat s našim problemima, nadanjima, težnjama? On nam se u svakom trenutku daruje i želi biti s nama, ali kao živi Bog, a ne neko savršeno počelo ili princip.
Vrhunac susreta Isusa i učenika vidljiv je u trenutku lomljenja kruha kada učenici postaju svjesni Isusove prisutnosti. Oni su ga prepoznali po lomljenju kruha, dakle po onom djelu ljubavi koje je za čovjeka mogao učiniti jedino Isus. Sv. Pavao je Isusovu ljubav prema čovjeku opisao riječima: "Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije" (Rim 5, 7-8). U Euharistiji se događa najintimniji susret Boga i čovjeka koji ne završava rastankom nego novim početkom zajedništva. Svaki je susret sa živim Bogom prilika za neki novi početak u ljudskom životu, i zato za vjernika nema beznadnih, promašenih života.
Ova su se dvojica učenika, nakon što su prepoznala uskrsloga Gospodina, vratila u Jeruzalem i priključila se jedanaestorici kako bi posvjedočila Radosnu vijest. I mi smo pozvani svjedočiti svojoj zajednici Onoga kojega blagujemo i čiju riječ živimo. Radosna se vijest najautentičnije, ali i najjednostavnije prenosi vlastitim svjedočenjem. Kršćanstvo se temelji na svjedočenju života sa živim Bogom, a ne na teoriji o Bogu. Treća nas vazmena nedjelja poziva da, u svjetlu evanđeoske riječi, preispitamo svoj odnos s uskrslim Gospodinom, susrećemo li se uistinu s njime u svomu životu ili samo o njemu pričamo što smo čuli i usvojili od drugih?