4. korizmena nedjelja


2. ožujka
4. korizmena

Iv 9, 1-38

Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" Odgovori Isus: "Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja." "Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta." To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: "Idi, operi se u kupalištu Siloamu!" - što znači "Poslanik." Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: "Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?" Jedni su govorili: "On je." Drugi opet: "Nije, nego mu je sličan." On je sam tvrdio: "Da, ja sam!" Nato ga upitaše: "Kako su ti se otvorile oči?" On odgovori: "Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: 'Idi u Siloam i operi se.' Odoh dakle, oprah se i progledah." Rekoše mu: "Gdje je on?" Odgovori: "Ne znam." Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: "Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim." Nato neki između farizeja rekoše: "Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu." Drugi su pak govorili: "A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?" I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: "A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!" On odgovori: "Prorok je!" Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: "Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?" Njegovi roditelji odvrate: "Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!" Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: "Punoljetan je, njega pitajte!" Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: "Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!" Nato im on odgovori: "Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim." Rekoše mu opet: "Što ti učini? Kako ti otvori oči?" Odgovori im: "Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?" Nato ga oni izgrdiše i rekoše: "Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je." Odgovori im čovjek: "Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa". Odgovore mu: "Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?" i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: "Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: "A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?" Reče mu Isus: "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" A on reče: "Vjerujem, Gospodine!" I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: "Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!" Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: "Zar smo i mi slijepi?"

Prošle smo nedjelje razmišljali nad tekstom o susretu Isusa i žene Samarijanke, a ove nam nedjelje Crkva donosi tekst o čudesnom ozdravljenju slijepca koji je bio slijep od rođenja. Ivanovo svjedočanstvo o tom događaju ima za cilj prikazati Isusa kao očekivanog Sina Čovječjega, kojega je starozavjetna predaja navijestila stoljećima ranije, i ohrabriti kršćansku zajednicu, napose one koji su bili Židovi, da ustraju u kršćanskom životu. Isusove riječi Samarijanki da "spasenje dolazi od Židova, ali dolazi čas - i već je tu - kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini" (Iv 4, 22-23) u današnjem evanđeoskom odlomku dobivaju svoj puni smisao. Isus odabire slijepog Židova kako bi na njemu učinio ono što može učiniti samo Bog - vratiti čovjekovoj naravnosti njezinu cjelovitost.

Novina Isusova nauka vidljiva je u raspravi među učenicima o tomu imaju li veze osobni grijesi i grijesi predaka s tjelesnom bolešću. Starozavjetna je tradicija često povezivala to dvoje. Tako u Knjizi Izlaska čitamo Božje riječi: "Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti, koje sam pustio na Egipćane, na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje" (Izl 15, 26). A pisac Knjige Sirahove savjetuje: "U svim djelima svojim budi umjeren, i neće te snaći nikakva bolest" (Sir 31, 22).

Isus mijenja ustaljene zakone. On je "naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo" (Iz 53, 4), oslobodivši čovjeka svih okova zarobljenosti i vrativši mu slobodu koju je prvotnim grijehom izgubio. On je "svjetlost svijeta," kako je to rekao svojim učenicima, a na Gori poručio svima koji ga žele slijediti: "Vi ste svjetlo svijetu" (Mt 5, 14). U skladu s time, sv. Pavao je rekao: "Ne pripadamo noći niti tami" (1Sol 5, 6). Kršćanin se mora napajati na izvoru Svjetlosti da bi mogao svijetliti svijetu jer njegov život treba biti odsjaj "Mladog sunca s visine" (Lk 1, 78) koje obasjava "one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj" (Lk 1, 79). Odsjajivati Kristovim svjetlom znači u svakom trenutku pripadati njemu. Iako se to krštenjem podrazumijeva, naša nas djela i misli znaju lako odvući od Izvora, tako da više ne prepoznajemo niti put kojim bismo se trebali vratiti Bogu. Isus kaže svojim učenicima: "Dolazi noć, kad nitko ne može raditi." Za Ivana je "noć" sinonim za duhovnu tamu i prazninu, tj. za stanje odvojenosti od Boga. U takvoj je duhovnoj, ali i tjelesnoj tami živio slijepac iz današnjeg evanđelja prema kojemu je Isus iskazao svoju ljudsku suosjećajnost i samilost te svoju sinovsku povezanost s nebeskim Ocem.

Ivan svjedoči da se slijepac, nakon Isusove vidljive intervencije, oprao u kupalištu Siloamu, što u prijevodu znači "Poslanik." Kad se vratio kao gledajući, a ne slijepi čovjek, svi su bili u čuđenju jer nisu mogli vjerovati da se radi o čovjeku kojega su godinama poznavali. On nije više bio isti. Zapravo, bio je, preobražen duhom i tijelom, novi čovjek. Evanđelist Ivan nam time daje jasno do znanja da krštenje podrazumijeva novi život u vjeri i poslanje u svijetu. Svaki bi kršćanin trebao biti svjestan odgovornosti koja proizlazi iz stvarnosti krštenja. Evangelizacija svijeta događa se po svakom kršćaninu, jer je svaki krštenik pozvan živjeti novim životom (u slobodi djece Božje) i svjedočiti Kristovu ljubav svima koji ju ne poznaju, ne osjećaju ili su je, iz nekih razloga, odbacili. Kršćanska se vjera prije svega temelji na svjedočenju Radosne vijesti.

Danas je mnogo onih koji lutaju u potrazi za duhovnošću s istim pitanjem što su ga ljudi postavili izliječenomu: "Gdje je on?" Mnogi traže Krista, ali ga ne nalaze zbog svojih navezanosti i predrasuda koja im zamućuju pogled da ne vide jasno put do Isusa. No, mnogi ga nažalost ne nalaze i zbog toga jer im u sredini u kojoj žive i rade kršćani ne daju ništa jasniji odgovor od slijepčeva: "Ne znam." Vjersko je neznanje plodno tlo za različite devijacije u religioznosti i duhovnosti, ali i za ravnodušje koje je u osnovi vjerskog tradicionalizma. Isus se tomu izričito suprotstavlja: "Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti?" (Mt 5, 13). Farizejev se tradicionalizam očitovao u slijepom izvršavanju mnoštva zakona i propisa. Zato i nisu mogli drukčije zaključiti nego: "Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu." Bilo bi dosta nesmotreno odmah osuditi njihov zaključak jer u svima nama čuči određena doza farizejske navezanosti na zakon i propise. Nije nepoznato mišljenje mnogih vjernika da su npr. sakramenti, dolazak na nedjeljnu svetu misu, napose za blagdan Božića i Uskrsa, te školski vjeronauk do trenutka primanja sv. krizme nešto što predstavlja vjersku dužnost. Sve je ostalo dano na volju vjernika hoće li ili neće učiniti nešto više za svoju dušu i za potrebe svoje župe i mjesne Crkve. Možemo li uopće govoriti u kategorijama dovoljno - nedovoljno; potrebno - nepotrebno?

Iako iz straha, roditelji izliječenoga dali su, u svjetlu kršćanske stvarnosti, izvrstan odgovor židovskim starješinama: "Punoljetan je: neka sam o sebi govori!" Vjera traži i pretpostavlja psihičku, napose duhovnu zrelost. Sv. Pavao je osobito pazio na potrebu sazrijevanja u vjeri. Tako je poručio Korinćanima: "Hranio sam vas mlijekom, a ne tvrdim jelom, jer ga niste mogli još podnositi" (1Kor 3, 2). Pozvani smo rasti u vjeri, odnosno sve se više otvarati djelovanju Božje ljubavi, a ne zadovoljiti se tradicijskim fundusom vjerskog znanja i obveza kako bismo podmirili potrebe prema Bogu i na taj način izvršili što se od nas kao vjernika očekuje. Što se više otvaramo Božjoj ljubavi, sadržaj vjere postaje sadržaj našega života jer uzajamnom ljubavlju nadilazimo vjerske propise i dužnosti i počinjemo živjeti u istinskoj slobodi djece Božje.

Slijepac je na temelju čudesnog ozdravljenja spoznao da je Isus Sin Božji. U njegovoj se ispovijesti vjere naziru i naše ispovijesti. Obraćenjem i krštenjem dana nam je milost spoznaje Boga. Vjera je dar i milost po kojemu vjernik Božjim očima spoznaje stvarnost u sebi i oko sebe. Stoga se ispovijest vjere ne događa samo u svetoj misi pri izricanju članaka Vjerovanja nego i u našoj svakodnevici. Danas je mnogo duhovne sljepoće i gluhoće. Svima nam je potrebno vratiti se Bogu i s njime započeti novi život. Neka nas ova korizma ojača u spremnosti da što jasnije slijedimo Isusov put i čujemo njegov glas u svakoj nemoći svoga bližnjega.