Jedini je istinski Spasitelj svijeta i čovječanstva Isus Krist u kojemu je vječni život. Ivan donosi jedno od najljepših pojašnjenja zbog čega je Bog, unatoč ljudskoj zloći, odlučio spasiti svijet: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Razlog je, dakle, neizmjerna ljubav koju Bog ima prema svojim stvorenjima. Iz ljubavi prema svijetu Bog je odlučio žrtvovati svoga Sina Jedinorođenca. Sjetimo se Abrahama kojega je Bog stavio na kušnju, tražeći od njega da žrtvuje svoga sina jedinorođenca kako bi prokušao njegovu vjeru i odanost (usp. Post 22, 1-19). I Isus je bio kušan kada je četrdeset dana boravio u pustinji. Otac ga nije poštedio ljudske muke i patnje iako je, zbog svoje božanske naravi, mogao biti pošteđen toga. No, njegova je odanost Ocu bila jača od svake kušnje. To nam potvrđuju njegove molitvene riječi u Getsemanskom vrtu neposredno prije muke: „ Abba! Oče! Tebi je sve moguće!
Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14, 36).Bog, dakle, želi da se svi ljudi spase od propasti, a propast podrazumijeva nepostizanje milosti vječnoga života. Kada bi Bog sudio po učinjenim grijesima, nitko se ne bi mogao spasiti. Zato nije poslao svoga Sina u svijet da svijetu sudi ili da u njemu bude svjedok ljudske zloće, nego da, kao Bogočovjek koji je u svemu sličan i blizak bratu čovjeku, osim u grijehu, spasi svijet od njegove propasti. On je došao unijeti svjetlost u ovaj svijet, odnosno ostvariti novu viziju ljepšeg i sretnijeg svijeta, ali ne kao neki vizionar koji živi samo u svom imaginarnom svijetu, nego kao onaj koji je i sam Božje svjetlo. Da bismo bili sposobni živjeti novim životom koji vodi u vječnost, potrebno je neprekidno susretati se s Uskrslim Gospodinom koji se objavljuje i daje u sakramentu svete euharistije. No, dar euharistije pretpostavlja i određene zahtjeve iskazane u novom načinu vjernikova života. Novost se očituje u radikalnosti življenja kršćanskoga poziva budući da je krštenik „svukao starog čovjeka s njegovim djelima, a obukao novoga koji se uvijek obnavlja za stanje prave spoznaje ´prema slici´ svoga ´Stvoritelja´“ (usp. Kol 3, 9-10).
Nažalost, „svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“, kaže Isus. Grijeh unosi tamu u čovjekovo srce tako da on gubi osjećaj za Božju prisutnost u svomu životu pa samim time i ne osjeća potrebu obraćenja. Svaki grijeh prigušava u čovjeku Božje svjetlo koje je u njemu zasjalo rođenjem, a napose krštenjem. Korizma je vrijeme obraćenja, odricanja od svih grijeha, i prihvaćanja Kristova poziva da živimo kao sinovi Svjetla. Isus nam svojom euharistijskom prisutnošću obasjava put kojim nam valja ići do konačnog Cilja, a na nama je da jedni drugima, snagom i svjedočanstvom vjere, osvjetljavamo životne putove. Naša su srca male svjetiljke Božje ljubavi. Danas je mnogo svjetiljaka ugašeno ili svijetle prigušenim svjetlom. Potrebni smo jedni drugima, jer kao što grijeh unosi tamu u osobni život griješnika, ali i u život čitave zajednice, tako i svjetlo jedne Božje svjetiljke može rastjerati tamu i ponovno upaliti stijenj na mnogim svjetiljkama. Drugi vatikanski koncil naglasio je da Bog nije „htio posvetiti i spasiti ljude pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je htio od njih učiniti narod“ (LG 9) i to narod Božji, Crkvu. U tom smislu kršćanska zajednica nije tek skupina vjernika koja ostvaruje svoj specifičan odnos s Bogom, nego obiteljska zajednica koja je sabrana i okupljena oko jednoga Gospodina Isusa Krista. Stoga, dar koji primamo u sakramentu euharistije, dar je koji traži da bude podijeljen sa zajednicom, koja time postaje zajedništvo ljubavi. To osobito vrijedi za obiteljsku i župnu zajednicu. Istinska je euharistijska zajednica uvijek poslanička jer je usmjerena ´prema van´, tj. prema drugima. Blagovanjem euharistijskog Krista, vjernik postaje sposoban nadići sebičnost i samoću, koja je produkt sebičnosti, i u Bogu i drugima pronaći izvor radosti i mira za svoj život. Drugi vatikanski koncil naglasio je da se „nijedna kršćanska zajednica ne može izgrađivati ako nema svoj korijen u svetkovanju euharistije“ (PO 6). Mogli bismo reći da se ni obiteljsko zajedništvo ne može igrađivati bez zdravog duhovnog temelja. Za nas je kršćane taj temelj u euharistijskom otajstvu u kojemu čovjek biva uveden u osobni odnos s Raspetim i Uskrslim, u cjelokupnosti svoga bića i odnosa s drugima, iz kojega crpi snagu i vjeru. U tom je smislu svaki vjernik, kao član svoje župne i crkvene zajednice, pozvan živjeti i duhovno rasti od euharistijske milosti po kojoj je u trajnom zajedništvu s Kristom i braćom ljudima. Tom kako pojedinačnom tako i zajedničkom duhovnom rastu želimo posvetiti i narednu Euharistijsku godinu, kao godinu posebne milosti za našu Nadbiskupiju.
Neka Gospodin obasja naša srca svjetlom svoga Duha da mu se s pouzdanom i čvrstom vjerom uvijek znamo klanjati u duhu i istini, prepoznavajući ga skrivenoga u euharistijskom otajstvu. Amen.