Četvrta vazmena nedjelja zove se i nedjelja Dobrog pastira. Današnje nam evanđelje donosi sliku Isusa kao Dobrog pastira koji se s puno ljubavi brine za svoje stado. Njemu je stalo do svake ovce i stada u cjelini. Za razliku od kradljivaca i grabežljivaca koji pokušavaju potajice ući u ovčinjak i razoriti zajedništvo među ovcama, Dobri se pastir ne skriva, već naprotiv, svaku ovcu zove njezinim imenom i one mu se slobodno i sigurno odazivaju.

Svaka je Isusova prispodoba zanimljiva i intrigantna na svoj način jer razotkriva istinu o čovjeku i smislu njegova života. Ova je prispodoba prvenstveno bila usmjerena prema židovskim vjerskim vođama koji su opovrgavali Isusova javna djela iz straha da ne budu zasjenjeni njegovom snažnom karizmom u narodu. Njima je po Mojsijevu zakonu pripadala služba pastira. No, umjesto da su se nesebično brinuli za svoje stado, oni su se ponajviše brinuli za očuvanje svoje pozicije u narodu. Veliki prorok Ezekiel opisao je Božji gnjev zbog takve situacije riječima: "´Ovako govori Jahve Gospod: Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe! Ne moraju li pastiri napasati stado? Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete´" (Ez 34, 2-3). Isus je, pak, kao Dobri pastir, obilazeći sela i gradove, uočio da su njegovi sunarodnjaci "kao ovce bez pastira" (Mt 9, 36). Vjerska elita židovskog naroda nije shvatila (ili nije htjela shvatiti) smisao ove prispodobe, stoga evanđelist Ivan naglašava da im je Isus ponovio, odnosno pojasnio poruku. Taj drugi dio Isusova govora nije samo opaska vođama na račun odnosa prema povjerenom im stadu nego i očitovanje Isusova temeljnog poslanja u svijetu. Isus je Dobri pastir koji vodi svoje stado. U njegovu se ovčinjaku ne nalaze samo "izgubljene ovce doma Izraelova", nego i sve ovce koje u njemu prepoznaju Dobrog pastira.

Isus za sebe kaže: "Ja sam vrata ovcama. (…) Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ja sam pastir dobri." Pridijevajući Isusu službu pastira koji svoj život polaže za svoje ovce, evanđelist Ivan predstavlja Isusa kao konačno ostvarenje mesijanskih proročanstava. Isus je Pomazanik, Mesija koji je došao spasiti svoj narod i podariti mu vječni život (usp. Ez 34). Važno je biti u zajedništvu s Pastirom jer on predstavlja vrata vječnoga života, odnosno kroz njega se dolazi do spasenja. Svi su ostali putovi samo pokušaji dolaska do spasenja.

Kristova je Crkva stado koje u Isusu vidi svoga Pastira. On dobro poznaje ovce svoga stada jer ih ljubi ljubavlju koja je svojstvena samo Dobrom pastiru. Najamnik može dobro voditi unajmljeno stado, ali samo za svoju korist, dok se ne pojave opasnosti u kojima je ugrožena njegova pozicija. Tada ostavlja stado i brine se samo za sebe. Isus, pak, kao Dobri pastir, polaže svoj život za ovce. Ohrabrujuća je Isusova riječ da on dobro poznaje svoje ovce. Nitko od njegovih ovaca nije zanemaren. Sjetimo se prispodobe o izgubljenoj ovci i radosti pastira kad ju je pronašao (usp. Lk 15, 3-7).

Iako je Dobri pastir svojom žrtvom na križu iskazao neizmjernu ljubav prema svomu stadu i svakoj pojedinoj ovci, stvarnost današnjice nam pokazuje da se mnogi ljudi, a među njima je i velik postotak kršćana, oduševljavaju za nove religiozne pokrete ili sekte u kojima vide puno ostvarenje svojih religioznih potreba. Mnogi krštenici koji su napustili matičnu Crkvu navode kao razlog svoga napuštanja osjećaj nezamijećenosti u matičnoj crkvenoj zajednici, indiferentnosti od ostalih članova Crkve za njihove brige i probleme, duhovnu mlakost, nedostatak istinskog svjedočenja u prenošenju Radosne vijesti i slično. Rjeđi su slučajevi napuštanja zbog neslaganja s temeljnim naukom Crkve. Te nas činjenice upozoravaju na preispitivanje kvalitete odnosa unutar članova Božjega naroda, kao i na obvezu vršenja temeljnog apostolata u svijetu. Isus je trajno prisutan u Crkvi, dakle u svomu narodu, preko svojih svetih izabranika - biskupa na čelu s nasljednikom sv. Petra - papom. No, i svaka župna zajednica, kao dio mjesne, a time i čitave Crkve, ima svog duhovnog pastira. To je njezin župnik. Odnos duhovnih pastira prema svomu stadu, kao i obrnuto, trebao bi u sebi zrcaliti današnju evanđeosku sliku Dobrog pastira i stada. To je odnos ljubavi, razumijevanja, solidarnosti, istine, otvorenosti. Za takav odnos treba neprekidno moliti Duha Svetoga da svojoj Crkvi podari što više dobrih i svetih izabranika iz svih staleža - svećeničkog, redovničkog, laičkog. Vjernikova molitva za duhovna zvanja ne donosi samo duhovne plodove na korist župi kojoj vjernik pripada nego i čitavoj Crkvi, a u konačnici i njegovu osobnom životu jer Duh obilno nagrađuje one koji najprije traže kraljevstvo Božje, a potom zemaljske plodove. Isus je rekao svojim učenicima: "Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati" (Mt 6, 33). Vjernik je također pozvan moliti i za svoju braću i sestre u vjeri kako bi Kristovo stado uvijek ostalo vjerno njegovu vodstvu, kao i za one koji su se odvojili od "stada" i, u nekom pokušaju traženja istine, prepustili se duhovnim strujama različitih religioznih sljedbi.

Dobri pastir poznaje svoje ovce i zove ih njihovim imenom. Dakle, on najbolje poznaje naše potrebe i prošnje. Stoga, kao dioničari Kristova svetog zajedništva, pozvani smo ponajprije težiti i moliti za onim što je od Duha. Isus je Dobri pastir, a ne najamnik. Takav odnos prema Bogu i ljudima, u skladu s pozivom na koji smo pozvani, traži i od svih nas da budemo jedni drugima duhovno svjetlo na ovom zemaljskom putu, slijedeći njegovu riječ kroz poklad vjere koju u povijesti čuvaju i prenose duhovni pastiri Crkve, odnosno crkveno učiteljstvo.