Prvi dio teksta daje nam do znanja da je Isus bio obaviješten o teškoj bolesti svoga prijatelja Lazara i da su ga Lazarove sestre Marta i Marija pozvale da ga dođe izliječiti. No, Isus je čekao da Lazar umre. Njegove riječi: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji," dozivaju nam u sjećanje događaj čudesnog izlječenja slijepca, o kojemu smo slušali prošle nedjelje, na kojemu se očitovala Božja slava i smisao Isusova poslanja: "Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!" (Iv, 9, 39). I sam je slijepac došao do zaključka: "Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa" (Iv 9, 32-33). Današnji Isusov zahvat uskrsnuća čovjeka koji je već četiri dana ležao u grobu pobuđuje još veće čuđenje među sunarodnjacima, ali i među učenicima. Uočavamo da su učenici najprije bili zbunjeni Isusovom odlukom da ide u Judeju gdje su ga njegovi sunarodnjaci htjeli kamenovati,
a potom izjavom o Lazarovoj smrti: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." Ako ga njegovi učenici nisu razumjeli, što očekivati od ostalih? Tajna života i smrti, ma koliko bila znanstveno razotkrivena, uvijek će ostati tajna, misterij, jer te stvarnosti nemaju izvor u čovjeku nego u Bogu. Samo je Bog darovatelj i gospodar života i samo njemu pripada vlast nad smrću. Isus je to dokazao svojom otkupiteljskom smrću na križu kada je na sebe preuzeo teret grijeha čovječanstva, darovavši čovjeku slobodu i spasenje (vječno zajedništvo sa svojim Stvoriteljem). Zato ovaj današnji evanđeoski tekst odiše kršćanskom radošću i nadom da je i nama, koji smo s Kristom povezani u tajni Križa, zajamčena radost vječnog života u ljubavi s Bogom i u zajedništvu s braćom i sestrama. Učenici nisu mogli razumjeti Isusove riječi o Lazarovoj smrti jer njihova vjera još nije bila preobražena snagom Isusova uskrsnuća. Ivan stavlja Lazarovu smrt u kontekst Isusova govora o odnosu svjetlosti i tame: "Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu." Tama je sinonim za smrt (fizičku i duhovnu), a svjetlost za život. Isus je za sebe rekao da je svjetlost svijeta (usp. Iv 9, 5), a u razgovoru s Martom: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada." Da bismo razumjeli tajnu uskrsnuća, tj. vječnoga života, potrebna je vjera. Zato Isus postavlja Marti pitanje: "Vjeruješ li ovo?" To ne znači da se radi o fikciji koja postoji ukoliko postoji vjera u nju, nego je riječ o Božjoj stvarnosti i Božjem zahvatu koji ne može biti u potpunosti spoznatljiv čovjeku zbog njegove još neuskrsnute (nepreobražene) naravne dimenzije.
Pitanje vjere u Isusovo gospodstvo nad životom i smrću je pitanje koje je upućeno svakom vjerniku kršćaninu. Vjerujemo li uistinu da je Isus uskrsnuće i život te da nam je po njemu zajamčena milost vječnoga života ili nam je ta istina vjere teško prihvatljiva pa se ne možemo pomiriti s gubitkom dragih osoba, s težinom svakodnevnih križeva, s nepravdama koje nas pritišću i ne daju da jasno vidimo smisao životnog putovanja ovom zemljom i s još mnogo drugih razloga koji nas udaljuju od Isusa? Marta je, unatoč svojoj velikoj boli zbog bratovljeve smrti, rekla: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!" Tek je tada Isus oživio Lazara. Sv. Pavao je u Isusovu uskrsnuću vidio temeljni smisao kršćanskog poslanja: "Ako, pak, Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša" (1Kor 15, 14).
Lazarovo je uskrsnuće plod Isusove snažne vjernosti, odanosti i ljubavi prema Bogu Ocu i Duhu Svetomu. Zato se i od Marte i Marije očekuje snažna vjera u Isusa, Sina Božjega, što je osobito vidljivo u Isusovim riječima: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?" Sam je čin uskrsnuća vrlo oskudno prikazan. Isus ne rabi mnogo riječi u prizivanju pokojnika, osim: "Lazare, iziđi!" Sva je pažnja fokusirana na raspravu o važnosti vjere u Isusovo božanstvo i na njegovu zahvalnu molitvu Ocu. Time nas evanđeoski pisac želi odlijepiti od svih mogućih senzacionalističkih interpretacija i usmjeriti na bit događaja, odnosno na njegovu temeljnu poruku. Isus je "Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16, 16) i svi koji u njega vjeruju, već sada imaju prilike živjeti u Božjoj vječnosti jer im je, po njemu, darovan život vječni.
Mnogi evanđeoski primjeri svjedoče da su ljudi po vjeri zadobili spasenje tijela i duše. Tako je npr. jerihonskom slijepcu rekao: "Progledaj! Vjera te tvoja spasila." (Lk 18, 42), a nadstojniku sinagoge Jairu, prije nego što je oživio njegovu kćerku: "Ne boj se! Samo vjeruj!" (Mk 5, 36). Ženi, koja je potajno prišla Isusu i dotakla njegovu haljinu u vjeri da će ozdraviti od svoje dugogodišnje bolesti, rekao je: "Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila" (Mt 9, 22). Svi nam ti događaji govore samo o jednom - o snazi i djelotvornosti vjere u Isusa. Svatko bi se od nas, prije kukanja i jadikovanja nad težinom svakodnevnih križeva, trebao zapitati o svojoj vjeri koliko je ona uistinu jaka i životvorna. Isus se neprekidno molio svomu Ocu iako je bio bogočovjek. Učestalost i kvaliteta naših molitava govori o duhovnom stanju naše duše. Do Boga se može doprijeti i razumom, ali se samo molitvom uspostavlja odnos jer je molitva najsnažniji vapaj božanskog u čovjeku koji, snagom vjere, dopire do svoga Tvorca i uspostavlja komunikaciju. Zato je molitva svojstvena samo čovjeku, a ne i drugim živim bićima. U molitvi se stapa čovjekova božanska dimenzija i Božja čovječnost u odnos ljubavi između dviju osoba - Boga i čovjeka. Isus je tomu najbolji primjer.
Crkva nas i ove korizmene nedjelje poziva na obraćenje i pripremu za milosni događaj Gospodinova uskrsnuća. Očistimo svoje duše i iskreno molimo Gospodina da se i u nama već sada dogodi uskrsnuće kakvo su doživjeli svi oni koji su mu s vjerom prišli i po toj istoj vjeri zadobili spasenje.