Isus je morao umrijeti da bismo mi mogli živjeti životom koji vodi u vječnost. Njegova smrt donosi obilat plod jer samo po njoj mogu biti spašeni svi ljudi i sva živa stvorenja. Ona je otkupnina za sve nas. Njegova muka i patnja daju puni smisao našim svakodnevnim mukama i patnjama. U njegovu su križu urezani svi naši životni križevi. Zato on s nama podnosi težinu naših svakodnevnih križeva, koji bi bez njega bili puno teži, možda se ne bismo znali niti nositi s njima. Isusova je smrt djelo Očeve ljubavi. Samo istinska ljubav ljubi dok ne izgori u sebedarju. Bog nas ljubi dajući nam svoga Sina. Zato je kršćanstvo religija Božje ljubavi. Sv. Ivan je o Božjoj ljubavi ovako zapisao: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1Iv 4, 9-10). A sv. Pavao je rekao da je „ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam
je dan“ (Rim 5, 5). Stoga je obveza međusobne bratske ljubavi temelj kršćanskoga poziva i uvjet ´posjedovanja´ Boga u svomu životu. Sv. Ivan će to ovako opisati: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav“ (1Iv 4, 7-8). Možemo uočiti da Ivan stavlja poseban naglasak na odrješitost i snagu Isusovih riječi: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Isus je dao svoj zemaljski život da bismo mi mogli zadobiti nebeski, vječni život. Pavao će „ludost križa“ protumačiti na sljedeći način: „Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5, 6-8). Pavao je bio svjestan činjenice da bi jedva tko od ljudi dao svoj život za nekog pravednika ili za neko više dobro, ali za spas griješnog čovječanstva, to zasigurno ne bi učinio nitko osim Krista.
Isus nas upravo poziva na tu savršenu ljubav, odnosno na djela ljubavi po kojima slavimo i ispovijedamo vjeru u Boga. To ne znači da bismo odmah trebali položiti svoj život za neko opće dobro, iako je Crkva u povijesti dala mnogo svojih svetih službenika koji su zaista položili svoj život za obranu kršćanskih svetinja, nego da bismo u ljubavi prema čovjeku i svijetu trebali umirati grijehu oholosti i sebičnosti, a rasti u savršenu dobru.
„Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“, kazao je Isus. Njegovim je uskrsnućem započelo novo vrijeme - vrijeme spasenja koje će trajati do njegova ponovnog dolaska u slavi kada će suditi živima i mrtvima. Zato je ovo vrijeme milosno za sve koji se žele obratiti i prihvatiti Isusa kao Spasitelja. On je jedini Spasitelj i Otkupitelj svijeta. On je vječna Božja Riječ po kojoj „sve postade i bez nje ne postade ništa“, kako kaže Ivan u svomu Proslovu (Iv 1, 3), i po kojoj će sve biti privučeno Bogu. Danas je Isus prisutan i djelatan u svijetu snagom svoga Duha. On vodi svoju Crkvu kao što je Mojsije vodio Božji narod u pustinji do Obećane zemlje. Crkva je novi Božji narod. I njezino je putovanje u povijesti bilo obilježeno usponima i padovima koji su imali za posljedicu veću ili manju vjerodostojnost u očitovanju njezina božanskog poslanja u svijetu. No, kao što Bog nije iznevjerio izraelski narod u obećanju da će ga voditi, šititi i dovesti do Obećane zemlje, odnosno da će ga osloboditi i spasiti, tako i Crkva ima Kristovo jamstvo da će uvijek biti s njom i u njoj i da je vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16, 18). Zato su sve zamke svijeta nejake da bi uništile Kristovu zajednicu – Crkvu, jer njezin opstanak ovisi samo o njezinu utemeljitelju Isusu Kristu. To je dovoljan razlog da se odupremo svim pakostima i zloćama svijeta i čvrsto prionemo uz Isusa i uz njegovu Crkvu. Neka nam u tomu glavno oružje bude nesebična ljubav prema Bogu i braći ljudima, ljubav koja „izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi“, kako je to rekao sv. Ivan u svojoj poslanici (1Iv 4, 18).
Na ljubav smo Božju pozvani, nju živimo i po njoj djelujmo. A ona izvire iz euharistijskog otajstva i ostvaruje se u vjerodostojnom življenju otajstava Crkve u svakodnevnom životu. Po euharistijskom otajstvu, koje je spomen – čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća, on je neprestano spasiteljski prisutan u svijetu i ne prestaje sve privlačiti sebi. Da bismo toga svi postali svijesniji i da bismo u to veliko otajstvo bili uključeniji – upravo je to cilj Euharistijske godine koju ćemo slaviti. Amen.