Evanđelje pete vazmene nedjelje donosi nam vrlo ohrabrujuće Isusove riječi: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! (…) Ja sam Put i Istina i Život." Te je riječi Isus izrekao svojim učenicima neposredno nakon objave svoje svete muke i smrti. Dakle, unatoč događajima koja su se imala dogoditi, on je imao snage hrabriti svoje učenike u vjeri i poticati ih da se međusobno hrabre. Na svoju zemaljsku smrt gledao je kao na radosni povratak Ocu, s kojime će, u zajedništvu Duha Svetoga, pripraviti blaženo mjesto za sve svoje učenike. Učenici nisu uvijek u potpunosti shvaćali Isusove riječi, napose kad je govorio o sebi i o svom odnosu prema Ocu. Današnje nam evanđelje svjedoči da je Filip inzistirao na tomu da Isus pokaže svoga Oca. Isus ga potiče na produbljivanje vlastite vjere, jer tko je vidio Sina, vidio je i Oca. Filip želi razumski dokučiti Boga jer ne može prihvatiti istinu vjere o zajedništvu božanskih osoba Oca i Sina. Isus ga, pak, usmjerava na put srca, odnosno cijelog svog bića u traženju Boga. Najkraći i jedini put dolaska do Oca je posredstvom Sina, "jer nitko ne dolazi Ocu osim po meni," kaže Isus. On ne prisvaja sebi božansko pravo Oca niti Otac prisvaja njegovo, ali, djelovanjem Duha Svetoga, Otac se proslavlja u Sinu i Sin u Ocu. Zato je Sin pravo očitovanje nebeskog Oca u povijesti.

Isusov je govor o božanskom životu temelj na kojemu su se u povijesti gradile brojne teološke rasprave, ali i kamen smutnje mnogima u shvaćanju i prihvaćanju otajstva Presvetog Trojstva. Kršćanska nas vjera uči da postoje tri božanske osobe - Otac, Sin i Duh Sveti, ali samo jedan Bog, kojeg je sv. Ivan definirao kao "ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu" (1Iv 4, 16). O takvom Ocu Isus progovara svojim učenicima i kroz ovaj današnji evanđeoski govor, kada im govori: "Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga." Isusovo je zemaljsko djelovanje bilo plod Očeve ljubavi prema stvorenomu svijetu i čovjeku kao kruni svega stvorenoga. Ta se stvarnost ne može u potpunosti razumski spoznati, nego prije svega srcem, jer je ljubav očitovanje srca, a ne razuma. Isus je usavršio Mojsijev zakon u Zapovijed ljubavi, tražeći od svojih učenika da im upravo međusobna bratska ljubav bude glavni znak raspoznavanja u svijetu (usp. Iv 13, 35), jer "tko ne ljubi, ne upozna Boga," kaže sv. Ivan (1Iv 4, 8).

U današnjem se vremenu ovaj Isusov govor može činiti još više nerazumljivim. Današnji čovjek lakše prihvaća put razuma nego put srca, jer ovaj put zahtijeva unutarnju čovjekovu preobrazbu, odnosno obraćenje, žrtvu, samoodricanje i u konačnici duhovno sazrijevanje. Iskustvo preispitivanja i traženja dokaza za sadržaje svoje vjere kakvo nalazimo kod Filipa ili Tome Blizanca najbolje ocrtava duhovna previranja današnjeg čovjeka. Nitko od nas nije izuzet tih iskustava, osobito na molitvenom planu. Često se događa da trenutnu neuslišanost molitve interpretiramo kao dokaz za Božju šutnju ili njegovu nezainteresiranost za naš život. Nije rijetkost ni to da se pod izlikom nekog osobnog puta do Boga odbacuje Crkva kao Kristovo sredstvo spasenja i posredništva na zemlji. Isus je jedini istinski posrednik između čovjeka i njegova Stvoritelja, o čemu nam govori i današnje evanđelje. No, upravo je on zajamčio svojim učenicima da će preko njih trajno biti prisutan u svijetu. Crkva, kao zajednica Isusovih učenika, jest njegovo mistično Tijelo koje u ovomu svijetu uprisutnjuje Očevu volju da svi, koji prihvate Isusa - Sina Božjega, budu spašeni i da uživaju u vječnom zajedništvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Zato nije moguće prihvatiti trojedinog Boga, a istovremeno ne prihvatiti mistično Tijelo njegova Sina - Crkvu.

Ljudsko je srce uznemireno ako se ne napaja na pravom izvoru koji je u Bogu. No, ljudsko je srce varljivo, kao i njegova narav, ako ne slijedi pravi put i ne sluša istinsku riječ koja daje život u izobilju. Isusov je put jedini siguran čovjekov put do Boga. Samo je njegova riječ istina koja spašava, a ne zavodi i ne odvlači od Izvora. Ali njegov je put, put križa. I njegova je istina, istina ljubavi koja se do smrti predaje za drugoga. Tko prihvati takav put i odluči se živjeti u istini, a ne u nekom njezinom prividu, pronašao je Boga, jer je upoznao Sina. Ta nas činjenica može uznemiriti jer nije lako ustrajati do kraja (usp. Mt 24, 13), ali Isus i nas ohrabruje riječima: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!" Unatoč svim kušnjama na osobnom i društvenom planu koje mogu poljuljati naše povjerenje u Boga, Isus nas poziva na otvorenost srca, na promociju vrednota ljubavi, uz obećanje: "I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu." Kršćanin je pozvan graditi i širiti zajedništvo među svojom subraćom po uzoru na ovo sveto zajedništvo i na taj način ostvarivati vrednote Kraljevstva već ovdje na zemlji. Sve čovjekove molitve koje dopiru do nebeskog Oca, u Sinovljevo ime, odražavaju i njegov odnos poslušnosti prema volji Očevoj. Stoga bi vjernikova molitva uvijek trebala biti zahvalno veličanje Boga Stvoritelja i Otkupitelja, a potom osobna prošnja.

Isus je Put, Istina i Život. Na nama je očistiti svoje duše, dakle svoju nutrinu, kako bismo radosno prihvatili Božju neizmjernu ljubav i odvažno krenuti s Gospodinom do konačnog Cilja.