Evanđelje šeste vazmene nedjelje donosi Isusovo obećanje učenicima da će im nakon svoje smrti i uskrsnuća poslati Duha Svetoga, Duha Branitelja, Duha Istine koji će ih dublje uvoditi u tajnu života u Bogu. Obećanje Duha nije dano samo njima, već svima koji budu vršili Isusove zapovijedi ljubavi. Ivan konfrontira duh svijeta s Duhom Isusa Krista. Svijet ne može primiti Duha Svetoga jer nije sposoban prepoznati i prihvati Sina Božjega. Isusovo je zemaljsko djelovanje do konačnog povratka Ocu bilo u sili Duha Svetoga. Za Ivana je svijet vođen duhom koji se suprotstavlja Isusovu Duhu. Duh Sveti je prisutan tamo gdje je na djelu Božja ljubav, jer ona izvire iz Duha. Svijet u Isusu nije prepoznao utjelovljenu Božju ljubav. Nju mogu prepoznati samo oni koji su Isusovi, koji nose u sebi njegov Duh. Zato Isus kaže: "Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je." Odlika je, dakle, Isusovih učenika da su ispunjeni Duhom Svetim i da je njihovo djelovanje, djelovanje Duha Svetoga koji ih vodi i podučava. Sv. Pavao je rekao da je "ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan" (Rim 5, 5). Božja se ljubav ne može zatomiti u srcu da se ne očituje u čovjekovim djelima niti se može nadomjestiti nekim drugim vidom ljubavi jer je ona plod Duha koji je u zajedništvu Oca i Sina. Stoga je neminovno njezino očitovanje u osobama zahvaćenih Duhom.

Svakom je kršteniku darovan Duh Sveti. Bez njega ne bi mogao biti "nanovo rođen" (usp. Iv 3, 5). Sakrament svete potvrde ili krizme omogućuje kršteniku da uživa puninu darova Duha Svetoga te da, u zajedništvu s njime, jasnije spoznaje Isusovu prisutnost u svijetu. No, milosti Duha nisu uvijek "dovoljno iskorištavane" u životu krštenika jer nisu nažalost niti prepoznate, a niti vrednovane kao takve od same osobe. Na sakrament krštenja se još i gleda kao na važnu religioznu potrebu bez koje nema očišćenja od ljage istočnog grijeha i mogućnosti spasenja, ali je potreba za sakramentom svete potvrde ili krizme vođena sasvim drugim motivacijama. Praksa crkvenog pastorala pokazuje da većina krštenika u ovom sakramentu vidi uglavnom samo jedan njezin segment, a to je punopravno članstvo u Crkvi. Ovim se sakramentom postaje punopravni član Crkve, odnosno njime se potvrđuje vjernikova duhovna zrelost, koja često biva shvaćena kao završna faza svih obveza koje Crkva nameće osobi za njezino spasenje. Zbog toga vlada mišljenje da je s ovim sakramentom osoba ispunila sve traženo od strane Crkve i da joj je sad dano na volju hoće li ili neće dalje surađivati s Crkvom. Takva razmišljanja dovode do toga da se na događanja iz crkvenoga života ravnodušno gleda sa strane ili, pak, s istančanim kritičkim pogledom kao da se njezina događanja tiču samo onih koji su joj se životom predali (kler, redovništvo) ili koji su pokazali nešto više afiniteta za njezina zbivanja (manjina angažiranih vjernika laika).

Isus u današnjem evanđelju kaže: "Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama." Siročad nemaju svoje roditelje nego samo skrbnike koji mogu biti dobri, ali su uvijek samo nadomjestak roditelja. Isus je obećao svoga Duha upravo zato da se ne osjećamo kao duhovna siročad. On želi trajno biti s nama. To je obećanje osobito vidljivo u sakramentu sv. krizme jer nam se Duh obilno daje kako ne bismo malaksali u borbi protiv duha ovog svijeta i kako bismo mogli živjeti u radosti djece Božje i donositi plodove dostojne Kristovih učenika. Iako to može zvučati idilično, jer je danas jako teško ostati na Kristovoj liniji zbog prejakog utjecaja duha svijeta, onomu koji više moli i traži od Boga, tomu će se više i dati, prema Isusovim riječima: "Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se" (Mt 7, 6). Ta nas istina vjere potiče na preispitivanje osobne odgovornosti za vlastito spasenje i spasenje svih koje nam je Gospodin poslao u život. Kada bismo na sakramente inicijacije, napose na sakrament krizme, gledali kao na izraz Božje neizmjerne ljubavi, koja nam se daruje da bismo sigurnije i radosnije hodili ovim životom, vjerojatno se ne bismo tako lako prepuštali strujama svijeta da nas nose, nego bismo u Isusovu mističnom Tijelu - Crkvi prepoznali svoju duhovnu obitelj kojoj smo prijeko potrebni, baš kao i ona nama.

Isus nije ostavio svojim učenicima neko intelektualno blago, u smislu važnih znanstvenih spoznaja, nego primjer življene Božje ljubavi u svijetu. Njegova je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjima ostvariva jedino ako smo otvoreni djelovanju Božjega Duha. On je naš drugi Branitelj. Nisu nam potrebni nikakvi drugi duhovni branitelji ili učitelji. Ali nismo ni dovoljni sami sebi pa da se oslonimo samo na sebe, ma koliko nam se to činilo mogućim. Ljubav uvijek pretpostavlja odnos, relaciju, jer izvire iz Boga. Sva djela učinjena iz ljubavi očitovanje su živoga Boga u svijetu. Upravo je ljubav vrijednost koja je danas jako tražena na svjetskom "tržištu vrednota", no ne radi se o Isusovu nego o nekom pomalo pomodarskom modelu ljubavi. Do tog je modela lako doći jer se nudi u svim sferama čovjekova društvenog života kao humanistički izraz čovjekove potrebe za samoostvarenjem - čovjek je pozvan činiti dobro jer se na taj način izgrađuje kao čovjek i doprinosi izgradnji boljega svijeta. Isus od svojih učenika želi puno više - "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5, 48). Biti savršen znači savršeno ljubiti Boga i čovjeka. To je moguće jedino ako se istinski prepustimo Duhu Svetom koji nam pomaže da se istrgnemo iz okova straha za vlastito dobro, s vjerom da nas Gospodin nije ostavio kao siročad nego da je uvijek s nama. Imamo Duha Branitelja, Duha Istine koji nam je darovan. Nismo, stoga, pozvani živjeti kao duhovna siročad nego kao Božja ljubljena djeca.