Bog želi da u Isusu prepoznamo vjernog i pouzdang Prijatelja koji će našem životu biti pravi „balzam“. Isus je svoju prijateljsku ljubav već pokazao prema nama, dajući sebe, iako smo griješni i zli. Obično se kaže da čovjek ne može odabrati roditelje i rodbinu, ali zato može i treba odabrati prijatelje. No, Isus ističe da učenici nisu prvi izabrali njega za Prijatelja, nego on njih, sklopivši s njima vječni savez ljubavi. I za nas vrijedi isto. Privilegij prijateljevanja s Gospodinom darovan nam je nakon što nas je on prvi pozvao na život u vjeri. Samo kršćanstvo ima za utemeljitelja živoga Boga koji se od čovjeka ne distancira s obzirom na svoju svetost, nego mu se otkriva i daje, gledajući u čovjeku svoga prijatelja i brata. Isus je, snagom Duha, poveznica između svoga Oca i brata čovjeka. Ponekad nam se može činiti da ne osjećamo tu blizinu, ali sjetimo se Isusove prispodobe o sijaču koji je sijao na sve strane (usp. Mt 13, 3-9.18-23). Nije svako zrno urodilo plodom jer nije palo
na pogodno tlo. Tako je neko palo uz put, neko na kamenito tlo, a neko, pak, u trnje koje ga je ugušilo. Rodilo je samo ono sjeme što je palo na plodno tlo. Tako je i u našem odnosu s Bogom. Ako ne vidimo dalje od svojih svakodnevnih briga i problema, ako imamo neku svoju percepciju kako bi se Bog trebao odnositi prema nama, ako su nam naša duhovna osjetila zakržljala zbog površnosti u življenju, tj. prakticiranju vlastite vjere, tada je sasvim razumljivo da nam je Bog više dalek nego bliz. Ne udaljava se Bog od čovjeka, nego upravo suprotno, čovjek svojim grijesima odbacuje Boga i nastoji ga odgurnuti od sebe. Svaki grijeh počiva na onom temeljnom grijehu – ljudskoj oholosti, samodostatnosti, tj. želji da se bude kao Bog. Bog je mogao i ne stvoriti čovjeka i ne spasiti ga od propasti grijeha i smrti, ali ga je iz ljubavi stvorio i iz ljubavi izvukao iz kaljuže propasti, i pozvao ga u svoje sveto zajedništvo, darujući mu svoju savršenu (potpunu) ljubav i prijateljstvo.
Ovaj Božji dar treba biti vidljiv u vjernikovu osobnom životu. Isus je pozvao svoje učenike da imaju ljubavi jedni prema drugima. Sjetimo se kako je sv. Pavao opisao Božju ljubav. Ona je „velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“ (1Kor 13, 4-7). Mogli bismo se zapitati čije je srce ispunjeno takvom ljubavlju i tko je u ovom svijetu ´zaslužio´ biti ljubljen na takav način? Gledajući očima razuma, čovjek ne može ljubiti takvom ljubavlju nijedno stvorenje, a niti Boga, zbog svoje nesavršene, griješne naravi zbog koje je nemoćan savršeno ljubiti. Ujedno nitko od stvorenja nije ´zaslužio´ biti savršeno ljubljen. No, budući da smo najprije mi bili obljubljeni Božjom ljubavlju, Isusov poziv na činjenje djela savršene ljubavi zapravo označava poziv na dijeljenje onoga što smo nezasluženo primili od Boga. Istinska se ljubav uvijek događa i ostvaruje u slobodi duha. Grijesi nas ograničavaju u primanju ljubavi i spriječavaju u širenju Božje ljubavi. Dakle, nitko od vjernika, koji se poziva na Isusa kao svoga Učitelja i Spasitelja, nije izuzet zapovijedi ljubavi. Ona je temelj svih Božjih zapovijedi i ujedno naša osobna kršćanska iskaznica. Isusov je ljubljeni učenik Ivan ovako objasnio smisao zapovijedi ljubavi: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (...) Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1 Iv 4, 7-9.11).
Neka nas ove riječi potaknu na vjerodostojnije i plodonosnije vršenje Isusove zapovijedi ljubavi.