Sedma vazmena nedjelja donosi isječak iz Isusove svećeničke molitve u kojoj Isus moli svoga Oca da proslavi njegovo zemaljsko poslanje, koje se bliži svršetku. Isusovo se zemaljsko poslanje temeljilo na objavi pravoga i jedinoga Boga ("objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta") i njegove spasonosne i otkupiteljske ljubavi prema svima koji prihvate njegovu riječ ("da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao"). Isusova se proslava treba dogoditi u zajedništvu s Ocem jer su Otac i Sin jedno i jer Sin traži da bude proslavljen onom slavom koju ima kod Oca "prije nego li je svijeta bilo." Proslava Božje utjelovljene Riječi, Isusa Krista, dogodit će se u spasonosnom otajstvu Križa, kada će Otac predati svoga Sina u ruke svijeta "da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3, 16). Isusova pastirska briga za zajednicu koju ostavlja u svijetu ne prestaje njegovim povratkom Ocu. On želi trajno ostati s njom. Zato u drugom dijelu molitve traži od svoga Oca da ih sačuva u svomu imenu, da budu jedno kao što su oni jedno. Isus je vrlo jasan u svojoj molitvi: "Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji." Evanđelist Ivan osobito naglašava različitost Božjega i ljudskoga svijeta, odnosno Božjega duha i duha svijeta. U ovoj molitvi prepoznajemo dvije bitne tematske misli: proslavu Križa i obvezu kršćanskog jedinstva.

Spasenje se zadobiva po križu Isusa Krista. Križ je temeljni kršćanski identifikator, ali ne bilo koji križ, već onaj koji duboko participira na Isusovu križu, odnosno na njegovu poimanju ljubavi prema Bogu i čovjeku. Isusova se proslava događa upravo po Križu, tj. po potpunom predanju za čovjeka iz ljubavi. Stoga svaki križ, koji se prihvati iz ljubavi prema Bogu, nije više samo križ u smislu patnje, boli, odricanja, nego i radosna proslava Božjega zajedništva sa svojim učenicima koji su u svijetu. Današnji svijet ne prihvaća Isusov križ kao sredstvo istinske sreće i spasenja, nego naprotiv nudi razna laka i jednostavna rješenja za čovjekov uspjeh i sreću. No, blagopokojni je papa Ivan Pavao II. prilikom svojeg pohoda Hrvatskoj, 4. listopada u Solinu, rekao: "Odlučnu ulogu ima izbor pravih, a ne prividnih vrijednosti; izbor prave istine, a ne poluistina ili možda lažnih istina. Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko." Uzori današnjega vremena su osobe i skupine koje blješte zavodljivostima ovoga svijeta, prije svega moćnim financijskim kapitalom, neutemeljeno visokim društvenim statusom, jakom medijskom provokativnošću i slično. Njihov izbor vrijednosti utječe i na izbor vrijednosti u društvu, napose kod mladih, što je osobito vidljivo u njihovu izboru uzora u koji rijetko ulaze npr. neki svjetski znanstvenici, književnici ili, pak, svetačke i uzorne osobe iz života Crkve, jer se životni uspjesi takvih osoba temelje na odricanju, žrtvi, samopredanju, tj. na prihvaćanju križa. Kršćanske su obitelji osobito pozvane na preispitivanje vrijednosti koje žive i u kojima odgajaju svoju djecu, unatoč vrijednostima koje svijet proklamira. Duh vremena ne može biti izlika za površan kršćanski život jer nam je Krist svojim spasonosnim križem udijelio milost novoga života. Sv. Pavao je to objasnio riječima: "Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu?" (Rim 6, 1-2). Isusov nas križ poziva na hrabrost u svakodnevnom nošenju vlastitih križeva u kojima se on očituje kao trpeći i proslavljeni Bog.

Crkva već dvije tisuće godina slijedi put svojega Učitelja, ne bojeći se nositi svoj križ. Svako joj vrijeme nameće određene križeve, no ona u njima prepoznaje milosnu priliku za još tješnje prianjanje uz Gospodina, slijedeći njegov zahtjev: "Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi." Iako duboko osjeća posljedice unutarnje podijeljenosti koje su se dogodile u povijesti, cijelim svojim bićem teži jedinstvu jer je ono plod Duha i želja njezina Utemeljitelja. U tom smislu Katolička crkva potiče svoje vjernike na veću brigu i solidarnost prema drugima, na izgradnju ekumenskog zajedništva, međusobne tolerancije i uvažavanja različitosti, ali i na jasniju percepciju crkvenog zajedništva i pastoralnih odgovornosti. Isus je jednom prilikom rekao svojim učenicima: "Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten" (Lk 16, 10). Drugim riječima, ako unutar svoje zajednice (obiteljske, župne, radne) ne izgrađujemo ili ne doprinosimo izgradnji zajedništva, solidarnosti, jedinstva, teško da ćemo biti istinski promotori tih vrijednosti i na širem planu. Nema smisla zanositi se nekim velikim humanističkim idejama o stvaranju boljeg, ljepšeg i pravednijeg svijeta ako smo gluhi i slijepi na potrebe i poticaje zajednice kojoj pripadamo. Vjernik je po svom temeljnom vjerničkom opredjeljenju uvijek graditelj, a ne razaratelj zajedništva i jedinstva među svojom subraćom, jer razdor ne dolazi od Duha. Stoga se svatko od nas treba zapitati je li uistinu "vjeran u najmanjem" kako bi mogao biti i u "najvećem vjeran?"

Svaka je župna zajednica Crkva u malom, sa svojom strukturom i pastoralnim planom i programom. Iako živi kao samostalna crkvena jedinica, ona je ucijepljena u svoju mjesnu Crkvu (biskupiju), posredstvom koje participira u životu opće Crkve. Zato ne možemo marginalizirati njezin značaj i doprinos općoj Crkvi, jer i o njoj ovisi "vjernost u najvećem." Stoga je svaki vjernik dobrodošao u životu svoje župe jer svojim angažmanom može doprinijeti njezinu boljitku. Nikad nije kasno priključiti se župnoj zajednici, ali ne samo kao gost koji navrati kad stigne ili kad se zaželi doći u posjet, nego kao ukućanin kojemu je župa duhovni dom. Isus je u svojoj molitvi nekoliko puta istaknuo Očevo prvenstvo u vodstvu Božjega naroda. I nama je vjernicima to pouka da u izgradnji zajedništva uvažavamo i slušamo svoje duhovne pastire jer na taj način ostajemo vjerni Isusu i ujedno ne dozvoljavamo da nam opasnost oholosti naruši dobru suradnju unutar zajednice.

Neka nam današnja evanđeoska riječ bude poticaj za veću zauzetost u izgradnji zajedništva u obitelji, Crkvi i društvu, koje će se temeljiti na ljubavi, solidarnosti, požrtvovnosti, toleranciji, i neka nas ohrabri u prihvaćanju jedinog i pravog puta koji vodi u život - puta Isusa Krista.