Isus se u poznatom Govoru na Gori dotiče svih dimenzija čovjekova života. Njemu je stalo do punine života, kao što je i sam rekao: "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10, 10). On u čovjeku ne vidi samo duhovno biće, već želi da čovjek bude u cijelosti, i duhovno i tjelesno, sretan i ispunjen. Zbog toga se dotiče različitih svjetovnih opasnosti koje mogu zarobiti ljudsko srce, poput nekontroliranog zgrtanja materijalnih dobara u vlastitu korist. Njegova je riječ posve jasna: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." Ipak, on ne traži od čovjeka isključivost, u smislu da je protiv materijalnih dobara, nego želi reći da se tim stvarnostima ne može prići na isti način, niti u njima gledati identičnu vrijednost. Bogat čovjek nije nužno protiv Boga, niti je Bog protiv materijalno bogatog čovjeka. Ali je neopravdano služiti Bogu na isti način kao i materijalnom bogatstvu. Tada je neminovno da će čovjek, kao što je to Isus naglasio, "jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz
jednoga prianjati, a drugoga prezirati," jer mu u tom slučaju bogatstvo postaje bog, kojeg postavlja na pijedestal svojih vrijednosti i u kojemu pronalazi smisao vlastita života. Nažalost, ne začuđuje činjenica da su upravo materijalno najbogatiji, a time i najmoćniji ljudi svijeta iz tog razloga u neprestanom strahu za svoj život i živote svojih najbližih, zbog čega troše milijunske iznose na osiguranja svih vrsta. S druge, pak, strane imamo primjere osoba poput Majke Terezije ili blagopokojnog pape Ivana Pavla II., čijeg ćemo se petodnevnog boravka u našoj domovini prije točno toliko godina uskoro zahvalno prisjetiti i svečano obilježiti, i mnogih drugih svjetskih velikana iz crkvenog i svjetovnog života koji su, služeći Bogu u ljubavi i povjerenju, "uzdrmali" svijet svojim doprinosom za njezin boljitak. Oni su znali komu treba služiti. Ovdje valja razjasniti pojam služenja. Danas se najčešće ovaj pojam shvaća samo u sekularističkom kontekstu odnosa sluge i gospodara. U tom smislu nitko nikomu ne želi biti sluga niti služiti. No, kršćanska se vizija služenja temelji na dostojanstvu i uzvišenosti Božjega poziva, imajući za uzor Isusa Krista - "Slugu Jahvina" (usp. 52,13-53,12). Isusovi su učenici bili ponosni što mogu služiti svomu Učitelju. Tako su sebe predstavljali, npr. Pavao Rimljanima kao "Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje" (Rim 1,1), a Petar kao "Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista" (2Pt 1,1). Prema tomu, služenje pretpostavlja predanost Služitelju u slobodi i ljubavi. Takva je predanost moguća samo ako izvire iz čvrste vjere i povjerenja u Služitelja. Stoga je jako važno znati komu "služimo", odnosno koga ili što slijedimo i komu smo povjerili svoj život. Ako smo s time na čistu, onda ne bismo smjeli dozvoliti da našu svakodnevicu ispunjavaju negativne emocije straha, zebnje, depresije, očaja i tomu slično, jer bismo razloge za takva malaksala stanja duha mogli naći u svakom trenutku života. Isusova je logika sljedeća: "Dosta je svakom danu zla njegova." Nesavršenost ovoga života uvjetuje bol i patnju, ali kršćanima to ne bi smio biti kamen smutnje u razlučivanju komu "služiti" nego naprotiv, znak da još žarče prihvate Kristov put koji jedini vodi u vječni život.
No, do Neba, tj. vječnoga života dolazi se prolazeći stazama ovog zemaljskog života. Isus je znao što sve može utjecati na njegove sunarodnjake da se ne osjećaju ispunjeno i sretno unatoč poruci o Kraljevstvu. Znao je da vijest o nebeskoj stvarnosti ne može biti shvaćena niti prihvaćena ako nema nikakve veze s trenutnom stvarnošću u kojoj oni žive. To nije samo karakteristika Isusova vremena, nego svih vremena. Zato je čovjek u neprekidnom lutanju, u potrazi za istinskim smislom života. Isus se stoga dotiče čovjekovih egzistencijalnih potreba; potrebe za hranom, pićem, odjećom, tj. dostojanstvom koje čovjeku pripada već time što je čovjek, i na tim osnovama gradi svoj poziv. Riječima: "Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno," gotovo da uvjerava svoje slušatelje u Božju blizinu i njegovu suosjećajnost prema čovjekovim svakodnevnim životnim mukama. Bog nikoga ne želi ostaviti na cjedilu jer on nije neko daleko, hladno božanstvo, nego "Bog živih" (Mt 22, 32), "Emanuel - S nama Bog!" (Mt 1, 23). Isus nam se daje da s njime prolazimo sve životne uspone i padove jer samo s njime možemo uživati Božju blizinu i najsnažniju moguću zaštitu od svih zamki i zala ovoga svijeta.
Osnovne egzistencijalne potrebe ištu i pogani, kaže Isus, stoga je potrebno žudjeti za onim potrebama koje daju istinski i pravi smisao čovjekovu životu: "Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati." Život je puno više od zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Toga smo osobito svjesni u situacijama bolesti ili gubitka dragih osoba. Život je Božji dar čovjeku. Od tuda njegova neprocjenjiva vrijednost. Kada bismo bili više zabrinuti za svoje spasenje koliko smo zabrinuti za stvari i potrebe ovoga svijeta, lakše bismo se nosili s brojnim svjetovnim problemima jer bi nam na prvom mjestu bilo ostvarenje Božjega kraljevstva, odnosno Kristova zajedništva. No, to zajedništvo ljubavi, mira, pravde, radosti nije neko imaginarno zajedništvo, neki nedostižni ideal, već darovana mogućnost spasenja koja je Kristovom krvlju utemeljena. Da bismo toga uistinu postali svjesni, potrebno je probuditi se iz duhovnog drijemeža i prihvatiti istinu da nas nitko nije i ne može toliko ljubiti kao Krist, koji je došao u ovaj svijet umrijeti da bismo mi mogli vječno živjeti. Čije riječi mogu imati veću težinu od riječi Onoga koji je svojim životom posvjedočio njihovu istinitost?
Ne budimo, dakle, zabrinuti za sutra, kako kaže Isus, jer će se sutra samo brinuti za se. Živimo sadašnji trenutak jer nam je samo on dan kao Božji dar, izazov, poziv i prilika za vlastito ostvarenje i sreću i spasenje svih oko nas. "Zato vam kažem: Na budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje; u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?"