Isusov je govor na Gori najznačajniji njegov govor o Božjem kraljevstvu. Matej ga stavlja u središte svoga svjedočenja o uspostavi novog Kraljevstva. Današnje nam evanđelje donosi isječak, koji svojom tematikom i porukom sadržava gotovo cjelokupni govor na Gori. Riječ je o načinu ispovijedanja i življenja vjere na osobnom i kolektivnom planu; što znači biti vjernik, biti kršćanin, odnosno biti Kristov. Ujedno je vrlo aktualan jer razotkriva i mnoga pogrešna shvaćanja o vjeri i spasenju, koja su, nažalost, dio današnjeg mentaliteta razmišljanja mnogih, pa čak i samih vjernika, kao npr. da je za spasenje dovoljno samo primiti sakramente inicijacije, ili da je dovoljno samo činiti dobro, bez ikakve potrebe pripadnosti religioznoj skupini, ili, pak, da je stvarnost spasenja rezervirana samo za svece i ostale Božje ugodnike. Današnje nas Isusove riječi žele potaknuti na ozbiljno preispitivanje vlastitog vjerničkog života; živimo li u skladu s onime što ispovijedamo, donosimo li "plodove dostojne obraćenja" (Mt 3,8) ili smo poput onih o kojima Isus govori kada kaže: "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ´Gospodine, Gospodine!´"

Evanđelja opisuju Isusa kao milosrdnog Spasitelja koji s puno razumijevanja, dobrote, suosjećajnosti prihvaća i ljubi čovjeka grješnika, i koji nikoga ne odbacuje od sebe. Današnja evanđeoska riječ donosi pomalo drugačiju sliku - Isus će na posljednjem sudu ipak nekima reći: "Nosite se od mene, vi bezakonici!" Da situacija bude još ozbiljnija, ti "neki" ne spadaju u skupinu nevjernika nego onih koji se deklariraju njegovima, koji su, kako i sam kaže, u njegovo ime prorokovali, đavle izgonili i činili mnoga čudesa. Kako je to moguće? Zar oni, već time što su se u javnosti deklarirali Isusovima, ne zaslužuju spasenje? Zar nije dovoljno vršiti vjerske propise i zapovijedi pa da se time zajamči spasenje? Isus upozorava na tu zamku i jasno odgovara: "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ´Gospodine, Gospodine!´, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima." A Očeva je volja sadržana u ovom: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!" (Mk 12, 30) i "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (Mk 12, 31). Isus upozorava da oni koji će biti odbačeni, nisu niti prepoznati kao njegovi učenici: "Tada ću im kazati: ´Nikad vas nisam poznavao´." Samo je jedna karakteristika po kojoj se prepoznaju Isusovi učenici: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13, 35).

Iz ovoga uviđamo da je potrebno samo jedno da bismo uživali u Božjem zajedništvu, a to je da na Božju ljubav odgovorimo vlastitom ljubavlju. Ljubiti Boga na način kako je to činio Isus moguće je samo ako ljubimo svoju subraću, svoje bližnje na isti način kako ih je Isus ljubio, izgarajući za njihovo spasenje. Gdje je istinska ljubav na djelu, tamo je prisutan Bog, odnosno zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. O prihvaćenosti te istine vjere ovisi ispunjenost našeg života, odnosno cjelokupni smisao. Ako se zadovoljimo izvršavanjem samo određenih formalnosti, pa makar one bile i religioznog karaktera, u nadi da smo ispunili određene uvjete ili očekivanja drugih, u velikoj smo opasnosti da promašimo smisao vlastita života i u konačnici njegov krajnji cilj, a to je spasenje. Židovski narod, unatoč tomu što je bio odabrani Božji narod, nije mogao u svomu sunarodnjaku Isusu prepoznati Gospodina, Spasitelja jer je bio navezan na izvanjske formalnosti, zakone i propise, na kojima je gradio svoj odnos prema Bogu. Stoga, nemojmo se zavaravati da je dovoljno ispuniti osnovne zahtjeve koje kršćanstvo kao religija postavlja da bismo se priznali Isusovima, jer to su samo preduvjeti, ali ne i uvjeti za spasenje. Kršćanstvo je u svojoj biti nova vizija svijeta i života, koja je već započela, a nazire se, Pavlovim jezikom rečeno, u novom, obraćenom čovjeku. Upravo smo krštenjem pozvani ostvarivati tu novu viziju svijeta i života. To je poziv i obveza.

Ali tu obvezu nije moguće vršiti ako smo mlaki u svoj vjeri i površni u svojim djelima, odnosno ako se zadovoljimo samo izvanjskim prihvaćanjem Božje riječi u uvjerenju da se ona ne tiče previše našega osobnog života nego nečijih tuđih života. Tada smo "kao ludi čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika," kaže Isus. Ljudski se život vrlo brzo sruši u ´ruševinu´ ako nema jasnih, čvrstih i sigurnih temelja koji će ga štititi od svih najezda ovoga svijeta. Isus je jedini sigurni temelj jer je on utjelovljena Božja riječ po kojoj sve postade i koja, svemu što postade, darova život, kako navodi evanđelist Ivan u svomu Proslovu (usp. Iv 1, 1-5).

S druge, pak, strane, mudar je onaj čovjek koji sluša Isusove riječi i izvršava ih. Takav čovjek gradi kuću na stijeni, koju ni kiše ni bujice ni vjetrovi ne mogu pretvoriti u ruševinu. No, to ne znači da je čovjeku dovoljno osloniti se samo na sebe i na svoj senzibilitet za subraću u potrebama i nevoljama. Zbog naše slabe naravi uvijek postoji opasnost da nas taj senzibilitet za humano odvede na stranputicu veličanja vlastitog ja, pa makar mi to i ne htjeli, čime bismo se mogli dovesti u situaciju onih o kojima Isus govori na početku današnje evanđeoske riječi. Kršćanin ne znači samo biti dobar čovjek, nego i biti Kristov čovjek, onaj koji čini dobro u Kristovo ime na slavu Božju. Zato je potrebno slušati Božju riječ (dakle, prihvatiti, razmatrati, moliti) i vršiti je (djelovati, činiti, svjedočiti). Za Isusa je takav čovjek nadasve mudar jer on zna izabrati pravu opciju koja čini ovaj zemaljski život smislenim, ispunjenim, a onaj nebeski, vječni sigurnim.

Poziv na sretan i ispunjen život koji vodi u vječnost upućen je svakom, kao i upozorenje, jer Isus kaže: "Tko god sluša ove moje riječi…" Svi smo pozvani uživati u radosti koja nam je darovana Isusovom žrtvenom ljubavlju. Ali isto tako, nitko od nas nije izuzet opasnosti da bude udaljen od radosnog zajedništva s Bogom u vječnosti. Isus nas danas poziva da se trgnemo iz svojih životnih užljebljenosti i da s njime gradimo novi svijet. Taj novi svijet nije neka iluzorna ideja nego plod Božje ljubavi prema čovječanstvu. Njegov je temelj u ljudskom srcu. Zato nam je svima potrebno obraćenje. Potrebno nam je vratiti se Izvoru istinskog i pravog života i krenuti novim putom, putom koji vodi u kraljevstvo nebesko.