Na nedjelju Cvjetnice Crkva donosi cjelovit prikaz Muke, čiji se početak nazire već u događaju Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem gdje ga je mnoštvo razdraganih sunarodnjaka dočekalo s palminim granama u ruci i povicima: "Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov!" (Iv 12, 13). Tko bi rekao da će se ta veličanstvena slika sretnih ljudi, koji su u svom sunarodnjaku Isusu prepoznali dugoočekivanog Božjeg pomazanika i Spasitelja, pretvoriti u sliku razularene svjetine u čijim je srcima bila samo jedna misao: "Neka se razapne!"? Za vrijeme Isusova javnog djelovanja, dok je propovijedao, liječio, izgonio zloduhe, oživljavao, činio čudesa, neki su njegovi suvremenici bili oduševljeni onime što su vidjeli i čuli, dok su drugi bili do te mjere sumnjičavi da su iz zlobe pratili njegovo djelovanje samo da pronađu dokaze kako bi ga proglasili lašcem i bogohulnikom. No, evanđelja nam ne donose tako snažne obrate ponašanja ljudi prema Isusu kakve uočavamo od onog trenutka kada se Isus svjesno i slobodno predaje u ruke vlastima ovoga svijeta (usp. Iv 19, 11). Ljudska radost zbog Isusova djelovanja na zemlji (usp. Iv 12, 12-17) i Isusova patnja zbog tvrdoće i nerazumijevanja ljudskog srca za njegovo mesijansko poslanje (usp. Iv 1, 11-13) uokviruju sadržaj današnjeg evanđelja, ali i naših osobnih životnih priča i svakodnevnih križeva.
Obrat se događa ne samo na kolektivnom planu, unutar odabranog Božjeg naroda kojemu je prvomu trebalo biti naviješteno spasenje, nego i na osobnom, unutar male odabrane zajednice Isusovih učenika. Prvi obrat u ponašanju i odnosu prema Isusu vidimo u liku Jude Iškariotskog koji se obraća svećeničkim glavarima riječima: "Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati." On je bio jedan od Dvanaestorice, dakle, onih koje je sam Isus odabrao za svoje nasljedovatelje. Ni ostali učenici nisu ostali privrženi Isusu na način kako su to izražavali za vrijeme njegova javnog djelovanja. U Getsemanskom vrtu u trenucima Isusove velike žalosti i tjeskobe, učenici spavaju unatoč molbi da bdiju i mole s njime. Isus ih, čak, zbog toga kori pomalo ironičnim riječima: "Samo spavajte i počivajte!" Vrhunac obrata unutar zajednice događa se u Petrovoj trostrukoj zataji: "Ne znam što govoriš. (…) Ne znam toga čovjeka." S druge, pak, strane možemo zamijetiti obrat ponašanja u nekih osoba koje dosada nisu bile bliske s
Isusom, a sada mu, na neki način, postaju bliske u njegovoj patnji. Tako upravitelj Poncije Pilat, unatoč želji razularene mase da presudi Isusovo razapinjanje, traži pojašnjenje: "A što je zla učinio?" i izražava svoje suosjećanje s Isusom Patnikom: "Nevin sam od krvi ove!" Jedan od razbojnika, koji je bio raspet zajedno s Isusom, očitovao je svoju vjeru u Isusovo mesijanstvo riječima: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje" (Lk 23, 42), a satnik pod križem spoznaje istinu o Isusu, koju su iz Isusa pokušavali izvući veliki svećenik Kajfa i ostale židovske vođe u Vijeću: "Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj." Ovi nam evanđeoski primjeri govore o čovjekovu lutanju u potrazi za Bogom, svojim Stvoriteljem. Sv. Augustin je rekao da je ljudsko srce nemirno dok se ne smiri u Bogu. Isus svjesno na sebe prihvaća svu bijedu ljudske nemoći i nesavršenosti, postavši najslabijim, najnemoćnijim ljudskim bićem kako bi svojom božanskom ljubavlju uzdigao čovjeka i vratio mu dostojanstvo Božjeg stvorenja. Obrati u srcima ovih evanđeoskih likova preslika su naših osobnih duhovnih obrata i previranja. Koliko smo puta obećali Bogu vjernost i ljubav, a svojim djelima činili suprotno? Isus je rekao: ”Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran” (Lk 16, 10). Isus je bio vjeran Očevoj riječi od samog početka svojega djelovanja do smrti na križu. Scena njegova obraćanja Ocu u Getsemanskom vrtu, u trenucima velike tjeskobe i osjećaja napuštenosti od svih, doziva nam u svijest Pavlove riječi Timoteju: ”Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati” (2Tim 2, 13). Bog je svoga Sina prepustio svijetu da ga svijet do kraja ogoli u njegovoj čovječnosti kako bi ga mogao spasiti istinskom Sinovljevom ljubavlju i vjernošću. Isusovo je poslanje, poslanje ljubavi koja se daje do kraja za čovjeka. Njegova je vjernost i ljubav neovisna o našoj vjernosti i ljubavi jer ona u svojoj biti ”ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, nikad ne prestaje” (1Kor 13, 4-7). Samo je takva ljubav mogla spasiti svijet od propasti. Samo takva ljubav daje ovom svijetu ”dah života” (usp. Post 2, 7) po kojemu on prepoznaje i slavi svoga Stvoritelja.
Vrhunac Božje neizmjerne ljubavi izrečen je na Posljednjoj večeri: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje! (…) Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha." Euharistija je izvor svih milosti, ali i ostvarenje nebeske stvarnosti ovdje na zemlji. Ona je zahvalno veličanje Božje spasonosne ljubavi prema čovjeku i svijetu. Koliko smo uistinu svjesni susreta s euharistijskim Kristom i snage koja nam se nudi tim susretom? Koliko smo uopće sposobni živjeti od primljenih euharistijskih milosti ili smo, poput nekih likova iz današnjeg evanđelja, unatoč tomu još uvijek u potrazi za živim Bogom? Trebamo li i mi, kao članovi Vijeća iz evanđelja, neke jasnije dokaze o njegovoj božanskoj snazi u našem životu? Nalazimo se u liturgijskom vremenu koje je toliko prožeto Božjom ljubavlju i milošću da je gotovo nemoguće iz njega izaći nezahvaćeno. Isus je rekao svojim učenicima: "Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan no tijelo je slabo." Ne dajmo se zavesti djelima tijela (usp. Gal 5, 19-21) nego se oboružajmo plodovima Duha (usp. Gal 5, 22-23) kako bismo u svomu životu neprekidno uživali istinsku radost susreta s uskrslim Gospodinom.