Današnji nam evanđeoski odlomak vrlo lijepo predočava situaciju prve Crkve. Iako su se učenici već osvjedočili da je njihov Učitelj uskrsnuo, odnosno da nije u grobu, oni su se i nadalje bojali svojih sunarodnjaka. Okupljali su se potajno u kućama gdje su slavili Boga i prisjećali se onoga što im je Učitelj govorio. Očigledno je da im se strašna situacija Isusove muke i smrti toliko usjekla u pamćenje da je gotovo nadjačala sjećanja na njegove riječi o uskrsnuću i ponovnom susretu. Još su bili zarobljeni zbivanjima koja su se netom dogodila da nisu bili sposobni spoznati i prihvatiti novu, uskrsnu stvarnost. Nisu bili ispunjeni Božjim duhom kojega je Isus obećao poslati kao drugog Branitelja. Njihov je strah proizlazio iz brige za vlastiti život, zbog čega su strepili pred budućnošću. Strah od neizvjesne situacije u kojoj su se nalazili (Isus više fizički nije bio prisutan među njima, Židovima su bili omraženi, a Rimljanima potpuno nebitni, a vratiti se starom načinu života nije bilo moguće jer su ipak spoznali put spasenja) primoravao ih je da se skrivaju i tajno ispovijedaju svoju vjeru. Isus im je još za svoga zemaljskog života rekao što će se dogoditi onima koji ga budu slijedili: "Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. (…) Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima" (Mt 10, 16-17). No unatoč tomu, učenici se ne smiju obeshrabriti nego naprotiv jasno i otvoreno širiti Radosnu vijest: "Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima" (Mt 10, 27). Učenicima je nedostajalo upravo te hrabrosti o kojoj je Isus govorio da se odupru tipično ljudskom strahu i započnu živjeti kao novi, preobraženi ljudi. Nedostajalo im je Duha koji preobražava stari i stvara novi život u Kristu.
S Isusovim dolaskom među učenike, situacija se u bitnomu promijenila. Isus ih pozdravlja pozdravom koji je ujedno i dar Duha: "Mir vama!" On jako dobro zna u kakvoj se situaciji nalaze njegovi učenici i što im je najpotrebnije - sigurnost, jamstvo da nisu ostavljeni i da ima smisla trpjeti za istinu. Zato im daruje mir. On je pravi darovatelj mira jer je u trajnom i neraskidivom odnosu s Ocem i Duhom. Mir kojeg Isus donosi izvire iz božanske povezanosti Oca, Sina i Duha Svetoga. Samo onaj mir koji izvire iz Boga može ispuniti ljudsko srce. Primajući Duha Svetoga, učenici više nisu u strahu, jer više nisu zabrinuti za sebe, za svoj život. Sada im je primarno vršenje poslanja. Sada su spremni i svoj život položiti za vjeru. Sv. Pavao je tu preobrazbu opisao riječima: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2, 19-20). Krist postaje na poseban način djelatan u njihovu životu. On im čak udjeljuje vlast otpuštanja i zadržavanja grijeha.
Ta vlast pripada samo njemu kao Sinu Čovječjem. To je najveća moguća vlast koju su učenici mogli primiti od svoga Učitelja, ali ne radi stjecanja nekih posebnih privilegija niti da bi bili vjerodostojniji u širenju njegova nauka u svijetu, nego da Krist, posredstvom njih, može biti blizak svakom čovjeku koji ga traži. U tom su smislu učenici i njihovi nastavljači - Kristovo svećenstvo prijenosnici Božje milosrdne ljubavi i pravde.Krist je prisutan u svijetu snagom Duha i tko je ispunjen tim Duhom, živi s Kristom i svjedoči ga. Zato je sv. Pavao upozoravao stanovnike Korinta riječima: "Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi" (1Kor 3, 16-17). Kršćanin je čovjek ispunjen Duhom. On je Božji hram, Božje prebivalište. Zato nije svejedno kako će živjeti, koje će vrijednosti promovirati u svomu životu, s koliko će umnoženih "talenata" (usp. Mt 25, 14-30) doći pred lice Gospodnje. Vrlo često zaboravljamo taj privilegij, koji je ujedno i poziv i obveza u ovom zemaljskom životu, jer smo, poput učenika iz današnjeg evanđelja, više zaokupljeni svakodnevnim brigama i problemima, strahovima i zebnjama zbog neizvjesne budućnosti, nego što smo otvoreni djelovanju Duha, koji je poslan od Oca i Sina kao drugi Branitelj, Duh Istine da zauvijek ostane s nama (usp. Iv 14, 16-17). U svijetu vladaju različiti duhovi. Nisu svi od Boga. Samo je jedan Duh Sveti koji se prepoznaje po svojim plodovima, a oni su prema sv. Pavlu: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5, 22-23). Koliko ovih plodova prepoznajemo u svomu životu; u obitelji, na radnom mjestu, u odnosima s drugim ljudima, u odnosu prema sebi? Jesmo li uopće otvoreni njegovu djelovanju kako bi u nama mogao stvarati ovakve plodove? Ovi plodovi omogućuju stvaranje i mnogih drugih učinaka Duha na korist nama, ljudima oko nas i Bogu na slavu. Sve ovisi koliko smo spremni dati se Duhu da nas, kao božanski Lončar (usp. Rim 9, 20-21), oblikuje prema svojoj volji. Zbog različitih duhova svijeta sami smo nemoćni uvijek donositi dobre plodove. Zato je potrebno moliti Duha Svetoga da nam udijeli što više svojih darova kako bismo se lakše oduprli zlu. Temeljne darove primamo u sakramentu sv. potvrde ili krizme. Ali njihova djelotvornost ovisi o našoj duhovnoj raspoloživosti. Sv. Pavao je rekao da nam "Bog nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora" (1Tim 1, 7), te da ne smijemo trniti Duha u sebi (usp. 1 Sol 5, 19). Duh daje i vraća izgubljenu snagu i hrabrost koja nam je potrebna u ovomu svijetu da bismo bili vjerodostojni svjedoci Isusa Krista. Jer naša se ljubav prema Bogu iskazuje po plodovima kojima doprinosimo izgradnji zajedništva - obiteljskog, crkvenog, općedruštvenog.
Na današnju nedjelju Duhova, Crkva nas poziva da "ne trnimo Duha" u sebi nego da, zahvaćeni njegovim plamom ljubavi, radosno širimo Božju riječ spasenja i izgrađujemo zajedništvo u Kristu. Da bismo to mogli, potrebno je neprekidno moliti Boga da nas njegov Duh uvijek snaži u istini, jača u ljubavi prema braći ljudima i prosvjetljuje kako bismo svojim životom zrcalili Božje lice i promicali čovjekovo dostojanstvo.