Ivana je Bog odabrao da bude glasnik koji će vikati u pustinji: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Njegova se misija sastojala u tomu da pripremi ´teren´ na kojemu će Sijač sijati (usp. Mt 13, 18-23). Isus je taj dugoočekivani Sijač koji je došao u svijet sijati Očevu riječ života i istine po kojemu se svako biće spašava. Ivan je bio Isusov preteča jer je stvarao predispozicije za ostvarenje Božjega kraljevstva. Ivanovo poslanje daje naslutiti važnost i neophodnost priprave za prihvaćanje Krista, odnosno kršćanstva kao načina života. Ivan nije spašavao ljude niti ih je mogao krstiti na način kako će to Isus učiniti – „krstiti Duhom Svetim“, ali je zato stvarao temelj za krštenje Duhom. U tom smislu i mi danas moramo shvatiti važnost vjerske priprave za pristupanje temeljnim kršćanskim sakramentima. Nerijetko se danas u vjerskoj pripravi mladih i odraslih za sakramente kršćanske inicijacije vidi, nažalost, samo obveza koja pomalo opterećuje i oduzima dragocjeno slobodno vrijeme pripravnika. Stoga se mnogi pitaju čemu opsežne ozbiljne vjeronaučne priprave i kateheze za pristupanje skaramentima inicijacije kad i onako nakon toga daljnji vjerski razvoj osobe ovisi o njoj i o njezinom odnosu s Bogom? Stječe se dojam kao da se nakon primanja tih svetih sakramenata više ništa ne događa u čovjekovom vjerskom životu, odnosno kao da više nema nikakvih priprava. Uglavnom se misli na obveze koje nalaže Crkva kao uvjet za primanje sakramenata.
No, ovdje se valja vratiti na poslanje Ivana Krstitelja koji je upozoravao svoje svremenike na važnost duhovne priprave, a to vrijedi i za nas danas. Isus je na početku svoga javnog djelovanja pozivao: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15). U ovomu leži smisao duhovne priprave. Ako se poziv na pripravu, a to znači na obraćenje, na promjenu svoga života, i na upoznavanje Kristova nauka, shvati samo kao obvezu koju nalaže Crkva i koja se mora izvršiti da bi se primio sakrament, onda taj poziv ostaje na razini propisa, tj. obveze koja opterećuje i ograničava čovjekovu slobodu. No, ako u tomu pozivu vidimo darovanu priliku za pripremu o kojoj ovisi intezitet i kvaliteta naše daljnje participacije u milosti vjere i zajedništva s Bogom, tada on prestaje biti samo poziv i samo obveza i postaje dar, prilika koja se ne propušta. Ivan je upozoravao na blizinu Božjega kraljevstva. Ono je čovjeku već sada darovano jer je utemeljeno na Gospodinovoj žrtvi, ali na čovjeku je da uvidi stvarnost Kraljevstva i da ga prihvati cijelim svojim bićem. A za to su mu potrebna istančana duhovna osjetila.
Ivan je navještao Gospodinov dolazak. Vrhunac njegova poslanja očitovao se u Gospodinovu krštenju, nakon čega je njegovo poslanje išlo prema svomu kraju, a Isusovo prema usponu. Gospodinovo je krštenje poveznica starozavjetnog iščekivanja Mesije i njegova kraljevstva i nove povijesti spasenja i ostvarenja toga istog kraljevstva. Isus se dao krstiti od Ivana iako na njemu nije bilo ljage grijeha jer on nije došao dokinuti nego usavršiti Zakon (usp. Mt 5, 17-19). On je ostvarenje i pravo oživotvorenje Zakona. On je Božja Riječ. Zato je njegovo krštenje ujedno i bogojavljenje, objava trojedinog Boga. Otac, posredstvom Duha, objavljuje Sinu svoju očinsku ljubav, a Sin iskazuje Ocu u Duhu svoju sinovsku odanost time što prihvaća poslanje koje mu je dano. I kao što smo se na blagdan Svete Obitelji divili ljepoti obiteljskog zajedništva, danas se s pravom možemo diviti ljepoti zajedništva u Bogu, koje se jasno očitovalo u sceni Gospodinova krštenja. Božje je zajedništvo uzor svakom zajedništvu. Ono se temelji na jedinstvu i ljubavi. Sv. Ivan evanđelist je Boga definirao kao ljubav (1 Iv 4, 8). Bez ljubavi nema istinskog zajedništva.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, svjedoči sv. Ivan evanđelist (Iv 3, 16). Sakrament krštenja je darovana prilika za prihvaćanje milosti novog, vječnog života. Iako primanje sakramenta još ne znači i potpuno posjedovanje vječnoga života (taj je život ipak na način sjemena u nama, sjemena kojemu trebamo omogućiti rast). Milost krštenja daje snagu i pripravlja čovjekovo srce za primanje svih ostalih Božjih milosti. U tomu se očituje čar kršćanstva, jer je ono uvijek priprava za više i dublje poniranje u Božju stvarnost, i ujedno poziv na novi život. Ivanov je poziv na obraćenje i krštenje poziv svima nama na duhovnu obnovu našega života i na obnovu kršteničkih obećanja da ćemo živjeti u vjeri i prema nauku Crkve. Bilo nam svima Gospodinovo krštenje na obraćenje i spasenje!