Scena Isusova krštenja oslikava završetak jednog i početak novog vremena u ljudskoj povijesti. Isusovo je krštenje vrhunac Ivanova zemaljskog poslanja. Ono je kruna svih krštenja koja je Ivan činio u vjeri i nadi da se približilo Božje kraljevstvo. To je Božje kraljevstvo nastupilo Isusovim rođenjem, napose Njegovim krštenjem u kojemu se očitovala Njegova božanska narav. Isusov dolazak pred Ivana i komunikacija prije čina krštenja stavlja u prvi plan Njegovo puno čovještvo i vrijeme iščekivanja spasitelja, Mesije. Na to upućuju Isusove riječi: "Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!" Starozavjetno je vrijeme, vrijeme Zakona, a Zakon stavlja u središte Božju pravednost. No, "sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju", kaže sv. Pavao Rimljanima (Rim 3, 21-22), i zbog toga nakon čina Isusova krštenja događa se bogojavljenje. Matej opisuje tu veličanstvenu scenu prizorom otvorenog neba
i silaska Duha Božjega. U Isusovu se krštenju spaja zemaljsko i nebesko; naravno i nadnaravno; kraj stare i početak nove povijesti. Ono je vrhunac dosadašnjih Božjih objava i zalog trajnog očitovanja i blizine čovjeku u njegovu životu posredstvom vidljivih znakova - sakramenata. Današnji nas blagdan poziva i potiče na razmišljanje o vlastitom krštenju i krsnim obećanjima. Za Crkvu je događaj krštenja sakrament, odnosno znak posebne Božje prisutnosti i blizine u čovjekovu životu. Crkva u svomu nauku ističe sedam svetih sakramenata, a to su: krštenje, sv. ispovijed, euharistija, sv. potvrda (krizma), vjenčanje, sveti red i bolesničko pomazanje.
Da bismo razumjeli značenje kršćanskih sakramenata moramo razlučiti njihovo stvarno značenje od onoga što im se ponekad u svakodnevnom životu pripisuje. Sakramenti nisu čini magijskog karaktera koji bi imali moć djelovanja već samim činom izvršenja. U narodu su uvriježeni izrazi poput "obavio sam sakrament" ili "imam sve sakramente pa što još treba?" Sakramenti se ne "obavljaju", oni se po vjeri primaju i žive. Sakramenti nisu ni tek neka crkvena povijesna stečevina nego prije svega izraz volje Onoga koji je htio Crkvu kao zajednicu svojih učenika, a to je Isus. Stoga se oni temelje na Njegovu nauku i životu. O tomu nam svjedoče evanđelja i ostali novozavjetni spisi. Bog, koji je dao svoga Sina u svijet da se svijet po Njemu spasi, htio je na poseban način ostati blizak s čovjekom. Sakramenti su upravo ti milosni trenuci najtješnje povezanosti Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom, koji omogućuju življenje Božje stvarnosti već ovdje na zemlji. Po sakramentalnim riječima Isus djeluje na čovjeka ucjepljujući ga u svoje spasiteljsko zajedništvo. Ali oni nisu trenuci koji se poput iskre zapale i traju dok ne izgore, nego su trenuci odluke koja kada je donesena, u bitnomu mijenja način života. Sveti Pavao je svoju preobrazbu života objasnio riječima: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2,20). Sakramenti su načini očitovanja živoga Boga u povijesti koji postaju jasniji što se više uranja u dubinu njihova otajstva. Pri tomu valja imati na umu njihovu snažnu eklezijalnu dimenziju, što znači da oni nisu dani čovjeku samo radi njegova osobnog spasenja nego i radi spasenja zajednice. Sakramentalna su slavlja, slavlja čitave crkvene zajednice. Zato se Crkva raduje krštenju svakog svog novog člana i velikoj okupljenosti vjernika na sv. euharistiji, ali isto tako zato upozorava na suvremene trendove koji pokušavaju umanjiti njihovu vrijednost, osobito u životu današnjih mladih.
Znamo li kad smo zadobili krsnu milost da postanemo djeca Božja, pripadnici zajednice Isusovih učenika, tj. Crkve? Znamo li da svaki put kad uđemo u crkvu i dotaknemo blagoslovljenu vodu kojom se prekrižimo, mi zapravo na simboličan način obnavljamo trenutke vlastita krštenja? Naš se vjernički život temelji na krsnoj milosti po kojoj su nam darovane sve ostale milosti. No, vlastito se krštenje živi na način obraćenog, novog, spašenog čovjeka koji više nema ništa sa starim i griješnim. To nije lako. Sveti Pavao je ovako hrabrio ljude oko sebe: "Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6,4). Krštenjem smo ucijepljeni u Gospodinovo vazmeno otajstvo i iz njega trebamo crpiti snagu za život koji dolikuje Isusovim učenicima. Stoga ne možemo i ne smijemo živjeti kao da i nismo primili ovu milost i dar novoga života s Bogom. Nažalost, vrlo se često događa da se i ne uočava razlika između krštenika i nekrštenika u njihovu načinu života. Pesimizam, besmisao, gubitak jasnih vrijednosnih orijentira, indiferentizam, materijalizam, konzumizam, različiti oblici nasilja i tomu slično dio su naše ljudske svakodnevice. Kako je to moguće ako smo po krštenju pozvani hoditi "u novosti života?" Naša nas krsna obećanja obvezuju ne samo na vlastitu kršćansku izgradnju nego i na promicanje "novoga života" u svijetu u kojemu živimo. Ako smo mi, Kristovi krštenici, "svjetlost svijeta", čija svjetlost treba svijetliti pred drugim ljudima kako bi vidjeli naša dobra djela i slavili Oca našega koji je na nebesima (usp. Mt 5, 14-16), kako je onda moguće da pored toliko "svjetlosti" ovaj svijet hodi u tami svih pošasti i zala? Svatko je od nas krštenjem pozvan na izgradnju komadića raja. Neka nas današnji blagdan Gospodinova rođenja vodi i snaži u tomu pozivu.