Slavimo misu posvete ulja koja ima posebno značenje za svećenike. Naime, ova je sveta misa godišnji spomen na dan kada je Krist podijelio svoje svečeništvo s apostolima i sa svima onima koji će na povijesnom putu Crkve postati dionicima njegova svečeništva. Zbog toga ovu svetu misu biskup slavi u koncelebraciji sa svojim prezbiterima, koji nakon homilije obnavljaju svoja svećenička obećanja. Zato vas, dragi vjernici, molim za razumijevanje što ću se u ovom nagovoru poglavito obraćati vašim ovdje okupljenim svećenicima.
Draga braćo svećenici i đakoni!
Ovogodišnju misu posvete ulja, kojom se posebno spominjemo uspostave svećeničkog reda i naših svećeničkih obećanja koja smo Bogu i Crkvi dali u trenutku našeg svećeničkog ređenja, slavimo u ozračju euharistijske godine, koju je Sveti Otac proglasio za cijelu Crkvu. No, na razini naše mjesne Crkve ovo se sveto slavlje događa u tijeku godine posvećene naviještanju Božje riječi, kao i u ozračju pripremanja pastoralnog plana za iduću pastoralnu godinu koja će biti posvećena promišljanju i obnovi službe posvećivanja, tj. potpunijem i doličnijem slavljenju sv. sakramenata i raznih blagoslovina. Stoga vas pozivam da u ovom svetom trenutku našeg svećeničkog zajedništva uključite u svoje razmišljanje i posebno u svoje molitve sva spomenuta događanja, kako na razini opće Crkve tako i na razini naše nadbiskupije, ne gubeći, dakako, iz vida ni situaciju u svijetu koji se sve više globalizira, kao ni teško stanje u našoj domovini, umornoj od čekanja boljih dana i podijeljenoj ne samo s obzirom na našu bližu i dalju prošlost nego i s obzirom na našu sadašnjost i budućnost.
Vjerujem da u ovom svetom trenutku osjećate u svojim srcima posebnu zahvalnost Kristu što vas je učinio dionicima njegova svečeništva, povjerivši vam navještaj njegove radosne vijesti kao i slavljenje i dijeljenje njegovih svetih otajstava. Uvjeren sam
da sve poteškoće i križevi svećeničkog života ne mogu zasjeniti ni potamniti radost zbog uzvišenog poziva i službe kojima nas je, nas nedostojne, Krist udostojao. Mnogo je toga, braćo svećenici, za što Gospodinu želimo i trebamo zahvaliti u ovom slavlju koje nas u duhu prenosi u dvoranu posljednje večere, u društvo s Isusom i njegovim apostolima, u dramatičnom trenutku Isusova rastanka od njih. No, posebno bih vas pozvao da zahvalimo Bogu za nastojanje koja smo u ovoj pastoralnoj godini pokrenuli za kvalitetnije i vjerodostojnije naviještanja Božje riječi. Želio bih da u ovom trenutku Bogu posebno zahvalite i preporučite mnoge vjernike laike iz naših župa koji su se spremno odazvali na seminare za čitače, u želji da bolje i ljepše proglašavaju riječ Božju na našim liturgijskim skupovima. Isto tako vas potičem da Bogu zahvalite za sve one vjernike laike, mlađe i starije, koji su se uključili u program doškolovanja za župne animatore na raznim područjima pastorala. Zajedno sa zahvalom uputimo Bogu i molitvu za nas i njih, da Duh Sveti svima nadahne spremnost i umijeće suradnje. Posebno vas, pak , pozivam da Bogu zahvalite za naše svećeničke kandidate, koji će nastaviti orati brazdu na njivi Gospodnjoj nakon nas. Neka vaša zahvala bude prožeta i pouzdanom molitvom Kristu za nova svećenička i redovnička zvanja, napose za prikladno duhovno ozračje u našim obiteljima i župama koje će im pomoći da Božji poziv čuju i prihvate. Molimo u tom smislu i za sebe, da ne bismo odmogli nikome koga Bog zove , nego da svojim životom i radom svakome budemo poticaj i ohrabrenje za prihvaćanje svetog svećeničkog poziva.
Kao što svaki pojedinačno i svi skupa Bogu zahvaljujemo za neizmjerna njegova dobročinstva koja nam iskazuje, a posebno za dar svečeništva, tako i ja vama, braćo svećenici, kao predvodnik ove mjesne Crkve, želim također u ovom trenutku zahvaliti za vašu požrtvovnost i strpljivost u vršenju svećeničke službe, tj. za vaše velikodušno ulaganje svih svojih sila i sposobnosti u rast kraljevstva Božjega u dušama ljudi koji su vam po pastoralnoj službi povjereni. Želim vam zahvaliti i što ste mene prihvaćali sa svim mojim slabostima i nesavršenostima. Posebno vam hvala i posebna pohvala za spremno prihvaćanje novih pastoralnih inicijativa koje smo pokretali, a koje su od vas tražile nove napore i žrtve. U tom smislu vam zahvaljujem i za aktivno sudjelovanje u seminaru o naviještanju ili propovijedanju Božje riječi koji je bio organiziran posebno za vas.
Biti svećenik znači biti u službi Riječi, u službi naviještanja Evanđelja, radosne vijesti našeg Spasitelja. Ali, kao što je svojedobno rekao kardinal Montini, kasnije papa Pavao VI., time što smo nezasluženo postali učitelji Riječi, nismo prestali biti njezini učenici. Naprotiv, uvijek moramo biti učenici, iako smo učitelji. Svojim sudjelovanjem na seminarima o naviještanju Riječi vi ste pokazali da se doista smatrate učenicima Riječi i da to uvijek želite ostati. Svima nam je u tome uzor Marija, Martina sestra, o kojoj je sv. Luka zapisao da «sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu» (Lk 10, 39).
Stav slušanja i poučljivosti je povezan sa stavom vjere u Riječ. O jednom i drugom stavu Sveti Otac Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis piše: «Sam svećenik mora prvi razviti veliku osobnu prisnost s Božjom riječi: nije mu dosta poznavati jezični i egzegetski vid, koji je svakako prijeko potreban, već treba prići k Riječi s poučljivim i moliteljskim srcem kako bi prodrla do dubine njegovih misli i osjećaja i u njemu rodila novi duh - 'misao Gospodnju' (1 Kor 2, 16).» I nadalje: «Samo ako 'ostane' u Riječi, svećenik će postati savršeni Gospodinov učenik.» Stoga Papa kaže: «Prezbiter mora biti prvi 'koji vjeruje' Riječi u posvemašnjoj svijesti da riječi njegova služenja nisu 'njegove' već Onoga koji ga je poslao. On nije gospodar te Riječi, već njezin sluga. Nije njezin jedini vlasnik, već je dužnik u odnosu na Božji puk. Baš zato što evangelizira, te da bi mogao evangelizirati, svećenik, kao i Crkva, mora rasti u svijesti trajne potrebe biti evangeliziran» (PDV 26).
U svezi s time pada mi na pamet oproštajni govor sv. Pavla u Miletu, kada on biskupima i svećenicima koji su k njemu došli iz Efeza poručuje: «I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima» (Dj 20, 32). To znači da prije nego je Riječ povjerena nama, mi smo povjereni Riječi; prije nego što smo mi njezini nositelji, Riječ je naša nositeljica.
Ali, zapitajmo se, braćo svećenici, što znači biti povjeren Riječi? To znači, kako nas podsjeća pobudnica Pastores dabo vobis, staviti svoje pouzdanje u Riječ Božju, a ne u nas same ili u nešto drugo. Biti povjeren Riječi znači otvoriti naše uši da bismo poput pravih učenika slušali što nam Gospodin govori i u tome nalazili radost i ushićenje, poput proroka Jeremije koji je rekao: «Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao; riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje» (Jer 15, 16). Staviti pouzdanje u Riječ, biti i osjećati se njoj povjeren, znači također osobno čitati i proučavati Sveto pismo, na što Koncil potiče sve vjernike, a posebno nas svećenike, kada kaže: «Stoga svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali koji kao đakoni ili katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane 'jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra'» (DV 25).Biti povjeren Riječi i staviti sve svoje pouzdanje u nju znači, dakle, svakodnevno posvećivati određeno vrijeme meditaciji odnosno onomu što tradicija naziva lectio divina, koju je današnji Papa preporučio čak i mladeži kao učinkovito sredstvo za «otkrivanje tajni Božjeg srca». Dakako, on to predlaže i svim ostalim vjernicima, pa u tom smislu u Novo millennio ineunte ističe: «Osobito je nužno da slušanje Riječi postane životni susret u staroj i uvijek važećoj predaji lectio divina, koja u biblijskomu tekstu vidi živu riječ koja zahvaća, usmjerava, oblikuje život» (NMI 39). Sličan poticaj nalazimo i u pobudnici Pastores dabo vobis, gdje Papa naglašava da je bitan čimbenik duhovne izgradnje «čitanje i razmatranje Božje riječi (lectio divina); ponizno i puno ljubavi slušanje onoga koji govori. U svjetlu i snazi Božje riječi može se otkriti, shvatiti, ljubiti i slijediti vlastiti poziv te ispuniti vlastito poslanje...» (PDV 47).
Eto, braćo svećenici, tako nas naš pastoralni program, koji ima za cilj kvalitetnije i vjerodostojnije naviještanje i svjedočenje riječi Božje, potiče da najprije sebe ispitamo, da najprije vidimo kakav je naš osobni odnos prema Riječi, jer je to uvjet da bismo se Riječi potpunije povjerili i iz prisnijeg je druženja s njome drugima vjerodostojnije naviještali. Pored toga, na riječ koju nam Bog upućuje osjećamo potrebu odgovoriti liturgijom, tj. slavljenjem Boga i zahvaljivanjem za njegove darove. Na ovaj liturgijski aspekt naše svećeničke egzistencije upozorava nas posebno vrijeme u kojem se nalazimo: Veliki tjedan muke i smrti našeg Gospodina, euharistijska godina, kao i naša priprema na godinu službe posvećivanja u našoj nadbiskupiji. Tome treba dodati da mi svećenici, koji ređenjem djelujemo Christi i in nomine Ecclesiae, ulazimo s liturgijom u samo središte vazmenog otajstva našeg Gospodina Isusa Krista, kao i u samo srce Crkve, Kristove zaručnice, koju je on spasio i posvetio svojom milošću.
Liturgija ili bogoštovlje ima doista središnje mjesto u životu i poslanju Crkve, zbog čega Koncil kaže kako nijedna druga djelatnost Crkve nije po učinkovitosti ravna liturgijskom slavlju. Zato je, prema istom Koncilu, «liturgija vrhunac prema kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga» (SC 10).
Što je liturgija za Crkvu, to je ona i za nas svećenike: samo središte našeg svećeničkog života i djelovanja, jer smo upravo zato zaređeni da budemo «službenici Kristovi i upravitelji otajstava Božjih» (1 Kor 4, 1). No, liturgija, ni u životu Crkve ni u životu svećenika, nije sama po sebi središte; ona je to samo zato jer je u njezinu središtu Krist, koji u njoj i po njoj djeluje u svojoj Crkvi. Koncil lijepo kaže: «Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima. Prisutan je u misnoj žrtvi i u osobi službenika... Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je napokon kada Crkva moli ili psalmira, jer je sam obećao: 'Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sa ja među njima' (Mt 18, 20)» (SC 7). Stoga se «liturgija s pravom smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe» (SC 7).
Što iz toga proizlazi za nas svećenike? Prije svega, da službi liturga trebamo prestupati s najvećim strahopoštovanjem, sabranošću i pobožnošću, svjesni da nismo gospodari, nego samo upravitelji Božjih otajstava. Što smo rekli za naš odnos prema Božjoj riječi, vrijedi i za naš odnos prema svetim tajnama koje u liturgiji slavimo. Da bismo ih mogli dostojno slaviti, moramo se sami Kristu koji u njima djeluje u potpunosti suobličiti, prema onoj sv. Pavla: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist» (Gal 2, 20). Kao takvi djelovat ćemo odgojno i na svoje vjernike, trudeći se ujedno da ih hrabro i strpljivo uvodimo u otajstva koja u liturgiji slavimo i primamo. Koncil je u tom smislu posve jasan i određen, kada kaže da vjernici trebaju pristupati k svetoj liturgiji s pravim raspoloženjem duše, kako nebesku milost ne bi primali uzalud. Zbog toga «sveti pastiri moraju budno paziti ne samo da se u liturgijskom činu održavaju propisi za valjano i dopušteno slavljenje obreda, nego da u njima vjernici sudjeluju s poznavanjem, djelatno i plodno» (SC 11).
Draga braćo svećenici, znajući za takvo mjesto i značenje liturgije u životu i poslanju Crkve i nas svećenika, vjerujem da ćete se aktivno uključiti iduće pastoralne godine u promišljanje aktualnog stanja naše liturgije, posebno sakramentalne prakse, kao i u traženje prikladnijih načina pripreme i slavljenja svetih otajstava. Vjerujem da će vas ove misli također potaknuti na dublje i pobožnije sudjelovanje u vazmenim otajstvima koja ćemo ovih dana slaviti. I, napokon, vjerujem i nadam se da će nas sve ovo potaknuti na odgovarajuće ostvarivanje programa koje nam je Sveti Otac zadao proglašenjem euharistijske godine. A taj se program u biti svodi na ispravno vrednovanje i slavljenje euharistijskog otajstva. Želim vam, draga braćo, da ove svete dane proživite ne samo ako službenici Riječi i upravitelji Božjih otajstava, nego prije svega kao oni koji se na Božju riječ u svom životu oslanjaju i Kristova otajstva u sebi žive i ostvaruju. Amen.