Katedrala Sv. Vida

Dok je građanska Rijeka imala svoju vlastitu župnu crkvu, a to je bila Sv. Marija ili "Vela crkva", feudalni je kaštel imao svoju posebnu dvorsku kapelu, a to je bila crkvica sv. Vida. Kakva je to bila srednjevjekovna crkva sv. Vida u gradu Rijeci doznajemo po najstarijim slikama grada iz XVI. stoljeća i prema kamenom reljefu iz godine 1509., na kojem je prikazan sv. Vid koji na dlanu nosi grad Rijeku kao maketu. Tada je sv. Vid bila još malena, jednobrodna crkvica s polukružnom apsidom iza oltara i prizidanim trijemom pred crkvom. U njoj su riječki kapetani, namjesnici feudalnih zemaljskih gospodara, svečano polagali zakletvu na dan kada bi u Rijeci stupali u službu.

Ne znamo kako je crkva sv. Vida bila iznutra uređena, ali pouzdano znamo što se nalazilo pod krovom njezina trijema. Pod trijemom, na samom pročelju crkve, bilo je pribijeno veliko drveno raspelo - ono čuveno raspelo koje se sada nalazi na počasnom mjestu, na glavnom oltaru današnje velike barokne crkve sv. Vida.

Povijesni zaokret u kulturnom životu grada Rijeke započeo je godine 1627., kada su u Rijeku došli isusovci. Sa njima jača i nova umjetnička orijentacija u arhitekturi, kiparstvu i slikarstvu - barok. Iza njih stoji habsburški dvor, a jedna plemkinja Ursula von Thanhausen, omogućila im je širokogrudnim darom solidnu financijsku podlogu za sve zamisli i pothvate u Rijeci. Darovala je svoj veliku feudalni posjed koji je tada obuhvaćao svo područje današnjeg Kastva, Veprinca i Mošćenica, da oni tim posjedom upravljaju i ubiru sve prihode, te njima financiraju svoje programe u Rijeci. Isusovački građevni program bio je velik i ambiciozan pa se postavljalo pitanje gdje bi se u zbijenom gradskom tkivu našlo slobodnog prostora za njihove novogradnje. Mjesta je bilo samo u višim perifernim dijelovima grada pa su konačno dobili u posjed malu srednjevjekovnu crkvu sv. Vida i zemljište uz nju kraj "Grivice" , kraj gornjih gradskih vrata. Isusovci ruše staru srednjevjekovnu crkvu sv. Vida, jer im je premalena i za njihov moderni ukus neugledna, pa na sam dan sv. Vida dne. 15. lipnja 1638., svečano polažu kamen temeljac današnje nove, tada potpuno moderne barokne crkve. Sv. Vida.

Novu crkvu sv. Vida projektirao je godine 1637. Jedan isusovac, časni brat Jakov Brianni, rodom iz Modene u Italiji.

Uza sve prihode koje su isusovci ubirali sa svog kastavsko-mošćeničkog feuda riječka gradnja nove crkve sv. Vida dobrano se otegla. Iako već godine 1643. u uporabi, nova crkva još nije bila završena. Lijep i jedinstven nacrt arhitekta Briannija, saliven kao od jednog komada, nije zadovoljio nove i u početku nepredviđene potrebe riječkih isusovaca. Ne želeći za vrijeme mise miješati pitomce, isusovačke đake sa građanima odlučili su za njih na katu sagraditi posebnu galeriju koja bi tekla uokolo crkve , iznad vijenaca kapela. No za taj zahtijev trebalo je mijenjati prvobitni nacrt., a to znači povisiti crkvu za tambur i dignuti uvis kupolu, što je značilo mijenjanje proporcija crkvene arhitekture. Ako je barokni sv. Vid po Bariannievu nacrtu bila ljupka niska kornjača, on će se pretvoriti u visoku tortu.

Gradnja i završetak crkve zbog izmjena su se otegli od godine 1724./25. Do 1767., pa ipak i u svom izmijenjenom obliku ona ni do danas nije dovršena, jer svagdje gdje na vanjštini crkve sv. Vida vidite žbuku, znajte da je samo zid trebao biti obložen plemenitijim materijalom, kamenom.

Katedrala sv. Vida

51000 RIJEKA, Grivica 11,
(051) 330-879, faks: 212-261
Rektor: mons. Ivoslav Linić rođ. 26.11.1931.; zrđ. 31.10.1954.; dek. 28.3.1981.
Suradnice: s. Regina Kristanić, s. Bonislava Vrdoljak, redovnice iz Družbe Sestara Presv. Srca Isusova

Katedrala je otvorena svaki dan prijepodne od: 06.30 do 12.00 sati i poslijepodne od 16.30 do 19.00 sati.

Raspored misa u katedrali:

radnim danom u 07.00 i 18.00 sati

nedjeljom u 08.00, u 09.45 na talijanskom jeziku i 11.00 sati pontifikalna misa

Svakodnevno se može razgledati galerija, a za veće skupine izletnika preporuča se ranija najava sa mogućnosti kontakta na Tel: 051 330 879 radi pratnje vodiča

Literatura koja se može kupiti:
Glas Koncila, Zvona, Radosna Vijest, Mali Koncil, te Vodič kroz katedralu

Na prodaju su i prigodne razglednice sa motivima katedrale Sv. Vida, te u božićno odnosno uskršnje vrijeme čestitke, jednolisni i višelisni kalendari

Molitva Sv. Vidu

Katedralni kaptol:

začasni kanonici:

Oltari

Oltari u crkvi bili su isprva drveni, rezbareni, a isusovci su ih zamijenili novim, mramornima. Nove oltare nisu izradili domaći majstori, već stranci, majstori klesari i kipari, koje su isusovci zvali iz Gorice i Vaneta.

Glavni oltar

Na mjestu prvotna rezbarenog oltara koji su isusovci postavili još godine 1658. Ovaj današnji oltar od raznobojnog mramora podigao je godine 1712. Paskvalin Lazzarini majstor iz gorice. Dne 14. listopada 1712., u svečanoj procesiji, preneseno je u crkvu sv. Vida i postavljeno na glavni oltar čudotvorno Raspelo, koje se do tada privremeno čuvalo u crkvi sv. Roka, a zatim, od godine 1659., na oltaru sv. Ignacija u novom sv. Vidu. Isusovci su širili i unaprijedili pobožnost prema tom raspelu, a tiskali su i njegovu sliku u bakrorezu. Godine 1717. postavljeni su u niše na lijevoj i desnoj strani oltara kipovi sv. Vida i sv. Modesta, koje je prema ugovoru izradio Paskvalin Lazzarini. On je izradio i kipove anđela na tom oltaru, mramornu ogradu i opločenje svetišta. Čudotvorno Raspelo je najznačajniji umjetnički spomenik što ga posjeduje Rijeka iz srednjeg vijeka. Predstavlja lik raspetog Krista, koji je na mukama na drvu križa izdahnuo i poklonio glavu, dok mu se tijelo, kao mrtav teret počelo savijati u koljenima. Riječko je raspelo bilo izrezbareno u drvu oko godine 1300. u nekoj umjetničkoj radionici u Njemačkoj, na Rajni ili u Wastfaliji, odakle je tko zna kojim vezama došlo do nas u Rijeku, da bi ovdje, izloženo na javnom mjestu, bilo stoljećima čašćeno. Riječka mjesna povijest pamti legendu kada se godine 1296. pod trijemom sv. Vida nakoliko riječkih građana kockalo. Jedan od njih Petar Lončarić, možda pripit, a razjaren što je u hazardnoj igri kockajući sve izgubio, teško je opsovao i svetogrdno se nabacio kamenom na raspetog Krista. Tamo gdje je kamen udario drveno raspelo, ono je prokrvarilo, a pod bogohulnikom se rastvorila zemlja koja ga je progutala. Iz zemlje je ostala viriti samo svetogrdna ruka koja je bacila kamen na raspetog Krista. Tako nam to priča riječka legenda. Glas o čudesnom događaju za čas se razglasio po gradu, i od tada se ovo raspelo, kao čudotvorno počelo još više častiti.

Oltar Majke Božje od sedam žalosti

(Addolorata) radila su dva majstora po narudžbi uglednog Riječanina Julija Dobrovića. Leonhard Pacassi iz Gorice izradio je arhitektonski dio oltara, a kipar August Benvenuti iz Venecije izradio je kip Bogorodice (1680.-1696.). U medaljonima prikazana su žalosna otajstva sv. krunice. Uz ovaj oltar vezane su pobožnosti znamenite riječke bratovštine Majke Božje od sedam žalosti, koju su isusovci osnovali još 1631. godine, a u kapeli oko oltara djelovala je više od sto godina (1787.-1894.) riječka nedjeljna škola crtanja.

Oltar sv.Josipa

Izradio je 1731. Antonio Michelazzi, majstor iz Gradiške na Soči. On se, privučen isusovačkim narudžbama, bio preselio u Rijeku, gdje se oženio i radio do smrti. Oltarnu sliku ulje na platnu, koja prikazuje sv. Josipa s malim Isusom, sa sv. Ivanom Krstiteljem kao djetetom i s anđelčićima, izveo je neki do sada još neutvrđeni slikar. Reljef u vrhu oltara prikazuje zaruke B.D. Marije, a reljef na bazi oltara Rođenje Kristovo. Sv. Josip bio je palestinski tesar, zaručnik B.D. Marije, hranitelj djeteta Isusa, zaštitnik djevičanske čistoće izaštitnik radnika. Blagdan mu je 19. ožujka.

Oltar sv. Franje Ksaverskog

Podignut je godine 1736. Izveo ga je majstor A. Michelazzi. Oltarna slika prikazuje preminuće sv. Franje Ksaverskog. Skulptura u niši oltarne baze prikazuje sveca kako leži mrtav. Sv. Franjo Ksaverski bio je po narodnosti Bask, iz Navaree u Španjolskoj. Živio je od 1506. do 1552. Bio je isusovac, veliki misionar Indije i Japana, proglašen svetim 1622. Umro je u kolibi na pustom otoku pred kineskom obalom. Svetkovina mu je 3. prosinca. Zaštitnik je misionara, dalekog istoka, turista i moreplovaca. Na istom oltaru časte se još dva isusovačka sveca, koje predstavljaju mramorni kipovi. Lijevo je sv. Franjo Borgia, rođen 1510. kao plemić u Kataloniji (Španjolska). Nakon ženine smrti postaje isusovcem, biva zaređen za svećenika i izabran za generala isusovačkog reda. Zaslužan je za razvitak Družbe Isusove i osobito za isusovačke misije. Umro je u Rimu 1572. Svetkovina mu je 10. listopada. Desno na oltaru je kip sv. Alfonsa Rodrigueza, španjolskog trgovca (1532.-1617.) koji je nakon smrti žene i triju sinova postao isusovac i ponizno služio kao vratar samostana na Majorki. Isposnik, pokornik, mistik, vizionar, pisac duhovnih dijela (Obras espirituales). Proglašen je blaženim, 1625., a svetim 1888. U grobnici pred oltarom pokopana su tri biskupa: - pićanski biskup Juraj Maortii (+1740.), francuski biskup Frajerus, Franjo de Bausset, koji je umro u izgnanstvu (+1802) i prvi riječko-senjski metropolita dr. Viktor Burić (1983).

Oltar sv. Ivana Nepomuka

Podignut je godine 1799. Izradio ga je riječki majstor Sebastijan Petruzzi. Sv. Ivan Nepomuk, Čeh iz Nepomuka (1340.-1393.) bio je svećenik, a po legendi i kraljičin ispovjednik. Budući da češkom kralju Vaclavu nije htio otkriti kraljičine grijehe, kralj ga je dao baciti s mosta u Pragu u rijeku Vltavu. Zaštitnik je ispovjedne tajne, zaštitnik mostova i rijeka, zagovornik protiv poplava. Svetkuje se 16. svibnja. Oltarna slika prikazuje sveca kako leži mrtav na odru, a mramorni reljef na bazi oltara prikazuje kako sveca bacaju s mosta u Vltavu. Na tom oltaru je o. Zaharija Gladić dao postaviti dva kipa: - kip svog imenjaka sv. Zaharije i kip sv. Elizabete, roditelja sv. Ivana Krstitelja. Puk, međutim, u tim kipovima časti sv. Joakima i sv. Anu, roditelje Blažene Djevice Marije.

Oltar sv. Stanislava i sv. Alojzija

Mramorni oltar isusovačkih svetaca sv. Stanislava i sv. Alojzija, koji je podignut godine 1728. izradio je majstor Paskvalin Lazzarini. Slika na tom oltaru izgorjela je u požaru, pa je riječki slikar Ivan Simonetti godine 1850. izradio novu oltarnu sliku, kopiju prema znamenitoj Tizianovoj slici Uznesenja Bogorodice (Assunta). Na oltaru su dva kipa, i to sv. Katarina (lijevo) i sv. Barbara (desno), ali već njihove visine odaju da nisu bili izrađeni za proporcije ovog oltara. Ti su kipovi stariji, naslijeđeni iz stare crkve sv. Vida. Sv. Alojzije Gonzaga (1568-1591) bio je potomak glasovitog talijanskog plemićkog roda iz Mantove. Još kao paž na firentinskom dvoru zavjetovao je godine 1578. djevičansku čistoću. Godine 1585. postao je isusovac. Umro je mlad, zaražen od bolesnika koje je dvorio. Zaštitnik je mladeži, osobito studenata. Crkva ga slavi 21. lipnja. Sv Stanislav Kostka (1550.-1568.) Poljak plemić. Protiv očeve volje postao je redovnik, isusovac. Umro je mlad, u novicijatu. Mladić pun vrlina i žarke vjere. Zaštitnik je mladeži , njihove vjere i čistoće. Proglaš je svetim 1726. Svetkuje se 15. kolovoza.

Oltar sv. Ignacija Loyole

Podignut je godine 1742. Na oltarnoj slici svetac je prikazan u misnom ruhu. On u viziji promatra ime Isusovo (IHS), koje je postalo znakom Družbe Isusove, dok ruku polaže na otvorenu knjigu, koju mu podržava krilati anđeo, a na knjizi piše isusovačko geslo "Ad maiorem Dei gloriam" (na veću slavu Božju). S obje su strane oltara kipovi anđela. Sv. Ignacije Loyola bio je po narodnosti Bask (1491.-1556.), rođen u dvorcu Loyola u sjevernoj Španjolskoj. Isprva vitez i vojnik bio je ranjen 1521. kod Pamplone. Dok se oporavljeo, prikovan uz krevet, čitao je Evanđelje i životopise svetca i doživio duboko duševno obraćenje koje je potpuno preusmjerilo njegov život. Napisao je znamenite "Duhovne vježbe", i godine 1534. osnovao Družbu Isusovu u kojoj je bio izabran prvim generalom. Zadaci su Družbe apostolat, odgoj i obrazovanje mladeži, te misije u prekomorskim zemljama. Blagdan mu je 31. Srpnja. Na tlu pred oltarom leži nadgrobna ploča dvorskog savjetnika Ivana Stjepana Benzonija iz 1849. Godine.