2. nedjelja kroz godinu

Na drugu nedjelju kroz crkvenu godinu slušamo evanđoski izvadak o okupljanju prvih učenika oko Isusa. Poticaj za to dao je Ivan Krstitelj. On je oko sebe okupio učenike koji su ga slijedili i učili od njega, ali on nikada nije za sebe tvrdio da je Onaj kojega židovski narod iščekuje stoljećima. Naprotiv, jasno je govorio: „Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući“ (Iv 1, 26-27). Evanđelist Ivan postavlja u kontekst izvještaja o okupljanju prvih Isusovih učenika podatak o Ivanu Krstitelju i njegovim učenicima kako bi istaknuo nekoliko bitnih činjenica: usmjeravanjem svojih učenika prema Isusu, Ivan je očitovao ispunjenje svoga poslanja; Ivanovi učenici počinju slijediti Isusa u kojemu prepoznaju dugoočekivanog Mesiju; vrhunac Ivanove priprave ljudi za dolazak Gospodina vidljiv je u spoznaji Isusova identiteta od strane učenika – Isus je Jaganjac Božji. Evanđelist stavlja naglasak na važnost usmene predaje i iskustva osobnog susreta s Isusom. Krstitelj je, kako svjedoči Evanđelist, najprije ugledao Isusa, a potom objavio njegov identitet. Možda njegovi učenici i ne bi krenuli za Isusom da im Ivan nije objavio istinu o Isusu, odnosno da on nije posvjedočio za njega. Svjedočenje istine o Bogu slijedi kao posljedica susreta s Bogom. Zato je vrlo teško i potpuno neuvjerljivo govoriti o Bogu bez osobnog iskustva Boga.

Danas je mnogo prigovora na račun vjerskog odgoja djece i mladih koji se provodi u vrtićima, školama, župama jer se jasno ne vide posljedice toga odgoja, odnosno učinci na planu općeg boljitka zajednice i društva. Očekivanja su velika, ulaže se veliki trud, a učinci su oskudni i jedva vidljivi (razni oblici nasilja i pošasti među djecom i mladima sve su više u porastu). Tako u području pastorala braka i obitelji, jednog od najznačajnijih područja pastorala Crkve, statistički podatci o broju crkvenih brakova govore da je ta brojka u neprestanom porastu, no istovremeno raste i brojka bračnih razvoda i zahtjeva za razrješenjem crkvenih brakova, kao i žalosna brojka žrtava bračnog i obiteljskog nasilja. I u drugim područjima pastorala Crkve, napose u području socijale, možemo vidjeti sličnu kontradiktornost. No, je li Crkva kriva za porast nasilja u vrtićima i školama ili za porast bračnih razvoda te različitih deformacija ljudske seksualnosti koje se očituju npr. u potrebi i želji za istospolnim zajednicama, ili, pak, za sve veće siromaštvo u društvu? I tko je Crkva? Može li kršćanin ´neosobno´ govoriti o Crkvi u trećem licu, kao o ´onoj Crkvi´ od koje je on osobno odijeljen, kad je krštenjem pozvan govoriti o njoj u prvom, u smislu vlastite zajednice, čime se dovodi u situaciju da i sam bude prozvan za aktualno stanje u društvu i svijetu u kojem živi? Crkva već dvije tisuće godina čini upravo ono što je činio Ivan Krstitelj sa svojim učenicima – poziva na obraćenje i na prihvaćanje Evanđelja, odnosno Radosne vijesti koja ima snagu učiniti ovaj svijet ljepšim i boljim. Ivanovi su učenici prihvatili vijest o Jaganjcu Božjem i odlučili krenuti za njim. Mi smo danas Ivanovi i Isusovi učenici jer smo potrebni trajnog obraćenja i Istine koja vodi u život. Crkva nam neprekidno daje svjedočanstvo Istine. Na nama je hoćemo li prihvatiti Istinu u svom srcu i živjeti po njoj. Na nama je svjedočiti razloge svoje vjere i novoga života u vjeri. Ako se u nama ne dogodi novi život, o kojemu Isus govori i koji traži od nas, onda ne možemo očekivati ni vidljive posljedice na općedruštvenom planu. Kršćanstvo je u svojoj biti istovremeno i radikalno i liberalno; radikalno u savršenosti na koju poziva svakog krštenika i koju očekuje od njega (usp. Mt 5,48), liberalno u slobodi koju, snagom Božje ljubavi, daje novom, obraćenom čovjeku (usp. Gal 5, 1.13).

Ivanovi su učenici znali odabrati ispravan put koji vodi u vječni život. Evanđelist Ivan uvrštava u izvještaj o prvim Isusovim učenicima Andriju i Šimuna Petra. Uočavamo da se Petru daje prvenstvo zbog njegove primarne uloge u vođenju Dvanaestorice. Valja nam uočiti da ih Isus nije odmah pozvao k sebi, nego ih je najprije upitao: „Što tražite?“ Drugim riječima, koji su njihovi motivi i očekivanja od njega, zašto ga žele slijediti? Znamo da Isus nije oko sebe okupio mnogobrojnu skupinu učenika, jer mu nije stalo do masovnosti, nego tek nekolicinu kako bi ostvario Očev plan obraćenja i spasenja svakog čovjeka. Petra su i Andriju vodile ispravne motivacije – htjeli su ga u svemu slijediti, odnosno svoj životni put stopiti s njegovim, i zato su pošli za njim da vide „gdje stanuje“. Unatoč kušnjama i vlastitim slabostima, ostali su s njime do kraja svoga života.

Pitanje koje je bilo upućeno prvim učenicima, Crkva postavlja svakom obraćeniku već pri krštenju – što traži? Svećenik pita roditelje i kumove što traže za svoje dijete. No, to se pitanje provlači kroz sve etape čovjekova života u vjeri. Vjerodostojnog svjedočenja vjere nema bez jasne percepcije sadržaja vjere i vlastite svijesti o tomu tko je Isus i koja je njegova uloga u našemu životu. Do razilaženja osobnog života i života u vjeri dolazi upravo zbog nejasnoća u odgovoru na temeljno pitanje: „Što tražite?“ Bilo bi manje razočaranja u osobnom životu kada bi naši odgovori bili jasniji i iskreniji na Isusovo pitanje: „Što tražite?“ Neka ovo pitanje bude poticaj i nama u našem preispitivanju vlastitih motivacija za prihvaćanje Gospodinova puta i njegova nauka, i neka nas obnovi u vjeri, nadi i ljubavi prema Bogu kako bismo i mi, poput Andrije i Petra, mogli na Gospodinov poziv poći za njim i vidjeti „gdje stanuje i ostati kod njega.“