Isus ne dokida njihov dosadašnji život niti ga bilo čime omalovažava, u smislu da su do sada živjeli u zabludi ili da njihov život nije imao smisla dok nisu sreli njega. Ovaj je detalj vrlo važan jer se danas na svjetskom ´religioznom tržištu´ mogu naći različite ponude prosvjetljenja i spasenja što ih nude razne mesije, učitelji, gurui koji nastoje čovjeka do te mjere ´prosvjetliti´ da on počne ili mrziti i odbacivati svoj dosadašnji život ili na njega gledati kao na svoj životni promašaj. U tom slučaju prosvjetitelj, tj. religiozni vođa čini da njegovi članovi u potpunosti napuste dosadašnji život i počnu živjeti na način kako on to određuje i želi. Takav je način ´obraćenja´ svojstven sektama. Isus, naprotiv, čini suprotno. On ne izvlači čovjeka iz njegova dosadašnjeg života, nego ga u njemu mijenja, preobražava tako da njegov dosadašnji život postaje novi, preobraženi život u Kristu. Sv. Pavao je najbolje opisao tu preobrazbu riječima: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.
A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). Isus, dakle, polazi od konkretnog čovjeka u konkretnoj životnoj situaciji i daje mu sebe, tj. daje mu mogućnost spasenja. Radikalnost njegova poziva na obraćenje i na novi život nije narušen time što on ne odbacuje čovjekovu prošlost, baš naprotiv, upravo se u tomu očituje njegov poziv na savršenost (usp. Mt 5, 48) jer on traži obraćenje čovjeka u cjelini njegova bića. A to je puno teže ostvarivo od ostvarenja poziva svih mogućih mesija, učitelja, gurua da se odbaci i zamrzi prošlost i slijepo prihvati ´nova sadašnjost´. U tom smislu trebamo shvatiti Isusov poziv učenicima da će ih učiniti ´lovcima´ ne više riba, kao što su to do sada činili, nego ljudi. Duhovni lov na ljudska srca snagom Božje riječi nadogradnja je na čovjekov naravni poziv koji mu omogućuje egzistenciju. Zato Šimun, Andrija, Ivan i Jakov više nisu ribari, nego Isusovi učenici. Njihova životna egzistencija više ne ovisi o ribolovu, nego o vršenju apostolata na koji su pozvani. To je od sada njihov životni put i poslanje.
Crkva je pozvana biti ´loviteljicom´ ljudskih duša s ciljem da svaku dušu privede jedinom i pravom Spasitelju Isusu Kristu. Njezine su mreže satkane od mnogobrojnih djela ljubavi koje su u povijesti Crkve činili Božji izabranici, sveci i ostali Božji ugodnici, slijedeći Božju riječ i nauk Crkve. Mreže se prostiru na sve četiri strane svijeta, po nalogu kojeg je uskrsli Gospodin dao učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20). Loši životni primjeri vjernika raskidaju mrežu, dok ju dobri šire što omogućava bolji duhovni ulov. I dok su crkveni pastiri pozvani bacati mreže Božje ljubavi u svijetu, vjernici su pozvani širiti mreže na sve strane evangelizirajući sredinu u kojoj žive i rade. Svatko od nas najbolje zna koliko je svojim djelima i primjerom doprinio širenju Kristove mreže, a koliko možda njezinom raskidanju. Budimo graditelji Božjeg zajedništva.