4. nedjelja kroz godinu

Isus je poučavao ljude „kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“, kaže današnje evanđelje. Svi su slušatelji bili zaneseni njegovim propovijedanjem. I danas svećenici nastoje propovijedanjem Božje riječi što više ljudi privući Kristu i zainteresirati ih za njegov nauk. Svaki je svećenik pozvan na propovjedništvo, jer je pozvan prenositi i tumačiti Radosnu vijest sredini u koju je poslan. No, poziv na širenje Radosne vijesti u osnovi je temeljnog kršćanskog apostolata svakog vjernika. Nitko, dakle, od vjernika nije izuzet od poziva na ´propovjedništvo´, odnosno na prenošenje Božje riječi i vlastitog iskustva vjere. Evanđelist ističe razliku između Isusova naučavanja i naučavanja pismoznanaca. Isus je poučavao kao onaj koji posjeduje vlast, a pismoznanci kao oni koji su u službi Božje vlasti. Isusov je autoritet nad Božjom riječju bio osobito vidljiv kada je u sinagogi pred mnoštvom okupljenih sunarodnjaka pročitao izvadak iz Knjige proroka Izaije i rekao: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4, 21). Iako nikada nije javno iskazivao svoj božanski autoritet, svojim je hrabrim i odvažnim tumačenjem Božje riječi postupno razotkrivao istinu o sebi, onu istinu koju je nečisti duh, kako navodi današnje evanđelje, izvikivao iz opsjednutog čovjeka: „Znam tko si: Svetac Božji!“

Slušajući današnje evanđelje možemo uočiti da Marko namjerno umeće u prizor Isusova javnog naučavanja u sinagogi scenu opsjednutog čovjeka i izgona nečistog duha iz njega. Isus izgoni đavla iz čovjeka nakon propovijedanja, čime potvrđuje snagu i živu djelotvornost Božje riječi. Božja riječ duhovno i tjelesno ozdravlja čovjeka, pročišćava njegovo srce, jača ga u borbi protiv zloga i vraća mu dostojanstvo ljubljenog Božjega stvorenja. Uočavamo da su Isusovi sunarodnjaci u sinagogi bili zaneseni Isusovim činom, kojeg su odmah povezali s njegovim naučavanjem. Evanđelist Marko to ovako svjedoči: „Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: ´Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.´“ Njihova je zanesenost jednim dijelom proizlazila i iz njihove nevjerice u mogućnost konkretne djelotvornosti Božje riječi. Iako su sa strahopoštovanjem slušali Božju riječ i u nju vjerovali, teško im je bilo povjerovati da njihov sunarodnjak, Isus iz Nazareta, može snagom Božje riječi izgoniti zloduhe. To ipak može činiti samo Bog. Pismoznancima i farizejima pripadao je poseban autoritet nad Božjom riječju, tj. Zakonom, ali na način kako je to činio Isus, to je za njih bilo potpuno neshvatljivo i neprihvatljivo. Zato Marko svjedoči da su svi bili ne samo zaneseni nego i zaprepašteni Isusovim govorom i ponašanjem.

Tema propovjedništva, koju iz ovog evanđeoskog ulomka možemo izvući kao jednu od dominantnih tema, aktualna je i danas. Već smo istaknuli važnost ove službe u životu svakog svećenika, ali i njezinu neophodnost u širem smislu i u životu svakog kršćanina. U svakodnevnoj se vjerskoj praksi mogu čuti različiti prigovori od strane vjernika na račun kvalitete propovijedanja pojedinih svećenika u misnim slavljima. Tako nekima npr. ne odgovara dužina trajanja homilije, drugima način aktualizacije Božje riječi i poruke, a nekima, pak, to što im se čini da propovjednik naučava više svoj nego Božji nauk. Prije nego što se priklonimo i jednom od ovih i sličnih prigovora, trebali bismo se svi skupa kao Božji narod zapitati s kakvim motivacijama, očekivanjima i s kakvom otvorenošću duha pristupamo slušanju Božje riječi i njezine poruke. Razmišljamo li uopće da slušanje Božje riječi i njezino tumačenje (homilija) na sv. misi nije istovjetno slušanju neke obavijesti ili poziva ili bilo kakvog drugog usmenog sadržaja? Naša osobna duhovna priprava uvelike utječe na naš način primanja Božje riječi pa i na snagu njezine djelotvornosti u našem svakodnevnom životu. „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“, kaže Sveto pismo (Hebr 4, 12). Isus je utjelovljena Božja Riječ. Stoga, slušajući riječ Božju, mi slušamo Isusa, ali i njegovu poruku u snazi Duha posredstvom njegovih apostola – propovjednika. Budući da je svaki čovjek jedinstveno, originalno i neponovljivo Božje biće s talentima koje mu je Bog udijelio, i način prenošenja Božje riječi slušateljima ne može biti u svih propovjednika istovjetan jer bi u tom slučaju, ako ništa drugo, takva poruka izgubila svoju posebnost. Pogledajmo samo koliko se međusobno razlikujemo u načinu življenja svoje vjere, a svi smo kršteni u jednog Gospodina i u jedan nauk. Sveti je Stanislav Kostka u 16. st. ovako opisao svoje poimanje svetosti: „Nalazim nebo usred lonaca i metli.“ Ova nas misao može potaknuti da što više ´koristimo´ svete prilike koje nam Gospodin daje u svetoj misi za naše duhovno dobro i dobro zajednice kada nas poziva na okupljanje oko Stola njegove riječi. Neka nas u tomu vodi i naša duhovna Majka Marija koja je, kao odabrana Božja službenica, čvrsto vjerovala u Božju riječ i u njezino providonosno vodstvo bez obzira na kušnje i nerazumijevanja koje je proživljavala u sebi i u sredini u kojoj je živjela.

Ove nedjelje slavimo i Dan života. Bog je sve stvorio po svojoj stvarateljskoj riječi. Upravo je Božja riječ ona koja mijenja, preobražava ljudsku stvarnost i koja doziva u život. Ona postaje djelovorna i u našem životu ako po njoj živimo. Ova je nedjelja dobra prilika da se preispitamo po čijoj riječi i u čijem duhu gradimo svoj život. Odnosimo li se prema Božjoj riječi jednako kao što se odnosimo i prema drugim riječima svijeta u kojemu živimo? Činimo li uopće razliku između Božje i ljudske riječi? Samo Božja riječ ima snagu i moć koju nema nijedna druga ljudska riječ jer dolazi od Onoga „koji ima vlast“. U Marijinu se primjeru ogleda sav misterij Božje riječi. Neka nam njezin primjer bude putokaz na našem životnom putu kako bismo u svakoj situaciji bili sposobni čuti Božju riječ i po njoj živjeti.