6. nedjelja kroz godinu

I ove nedjelje slušamo kako je Isus za vrijeme svoga zemaljskog života činio brojna djela ozdravljenja, tj. spasenja. Ona su pokazatelj novog vremena koje je nastupilo s Isusom. Marko uzima primjer gubavaca, najtežih bolesnika ondašnjeg vremena, čija bolest nije izazivala kod ljudi samo žaljenje nego i odbojnost. Takvi su bolesnici bili izolirani od drugih. Bolest im nije narušila samo fizičko zdravlje nego i temeljno ljudsko dostojanstvo, gotovo kao da se i nisu smatrali ljudima. Isus upravo takvima iskazuje Božje milosrđe. Svojim postupcima Isus ne samo pomaže pojedincima nego i jasno upozorava odgovorne u društvu da se ne smiju na taj način odnositi prema tim bolesnicima već da se trebaju brinuti o njima. Za Isusa nema prepreka niti razloga zbog kojih on ne bi mogao spasiti čovjeka. Jednom je prilikom i sam rekao: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Mk 2, 17). Za Isusove suvremenike gubavci nisu bili samo bolesnici nego i javni griješnici čija je bolest smatrana posljedicom njihovih grijeha ili grijeha predaka. Isusov je čin oslobođenja ovih bolesnika od teških okova bolesti bio tim veći i značajniji jer se on nije iskazao samo kao Božji čovjek, nego i kao Spasitelj, Sin Čovječji. A samo je „Sin Čovječji vlastan na zemlji otpuštati grijehe“ (Lk 5, 24).

Posebno je zanimljiv način bolesnikova pristupa Isusu. On mu kaže: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Uočavamo da gubavac nije upitao Isusa može li ga očistiti nego želi li ga očistiti. Gubavac, dakle, i prije svoje molbe izražava uvjerenje da je to moguće jedino Isusu. Gubavac ga indirektno priznaje Sinom Čovječjim. Plod njegove vjere u Isusovu moć je očišćenje, odnosno spasenje. Isus mu kazuje: „Hoću, budi čist!“ Spasenje se zadobiva po vjeri. Mnogo je evanđeoskih primjera koji govore u prilog tomu. Sjetimo se samo koliko je Isus bio zadivljen vjerom rimskog satnika kojemu je, upravo zbog njegove silne vjere, ozdravio bolesnog slugu (usp. Lk 7, 1-10) ili vjerom jerihonskog slijepca kojemu je vratio vid (ups. Lk 18, 35-43). Tjelesno je ozdravljenje u evanđeoskom smislu zapravo nagovještaj novog vremena u kojem „smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“, kako kaže pisac Knjige Otkrivenja (Otkr 21, 4), odnosno nagovještaj i proslava kraljevstva Božjeg koje je već nastupilo s Isusom, Sinom Čovječjim. Milost Kraljevstva bila je namijenjena svima, kako onima koji su po Zakonu trebali imati prednost – farizejima i pismoznancima, tako i poganima, ali su je zadobili samo oni koji su otvorena srca prihvatili Isusovu riječ. Isus je došao izliječiti bolesne, spasiti griješnike od njihove propasti. Očigledno je da se židovska vjerska elita nije smatrala bolesnom, odnosno potrebnom Božjeg spasenja, nego je mislila da je po svomu privilegiju predodređena za spasenje. Ukazujući na ljudsku slabost oholosti, Isus je upozoravao svoje sunarodnjake: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“ (Mt 21, 31). Ono je, dakle, bilo ponuđeno svima, ali očigledno nije bilo prepoznato kao takvo od svih.

Ni danas mnogi, unatoč neumornom djelovanju Crkve u svijetu, ne prihvaćaju ili ne razumiju Kristov poziv na baštinjenje kraljevstva Božjeg. Jedan od razloga je taj što prihvaćanje Kraljevstva znači ujedno i prihvaćanje stvarnosti Križa, odnosno žrtve. Samo se strpljivim podnošenjem vlastitih križeva u snazi vjere može razumijeti tajna Isusova križa. To najbolje znaju bolesnici. Njima je Isus posebno blizak i zato u njihovoj nemoći, uzrokovanoj bolešću, možemo najjasnije prepoznati Krista Patnika. Gubavci iz današnjeg evanđelja predstavljaju ekstremnu grupaciju bolesnika jer su oni trpjeli u tijelu i u duši zbog osjećaja odbačenosti i neprihvaćenosti od drugih. I danas imamo određene vrste neizlječivih i zaraznih bolesti zbog kojih se za te bolesnike vežu slične predrasude od strane većine zdravih ljudi. Posljedice su vrlo slične – takvi se bolesnici udaljuju iz sredine i povlače u svoj, već ionako dovoljno ispaćen, svijet. Krist ne odbacuje ni te bolesnike bez obzira na koji su se način razboljeli jer za njega nema beznadnih slučajeva. Tko smo onda mi da vršimo podjelu na bolesnike s kojima ćemo suosjećati i one na koje ćemo gledati s prijezirom i osudom? Sjetimo se samo Isusovih riječi o carinicima i bludnicama i o njihovu mogućem prvenstvu ulaska u Kraljevstvo.

Socijalna je osjetljivost pojedinca jedna od temeljnih općeljudskih i kršćanskih vrednota. Koga tuđa bol i patnja ostavlja ravnodušnim ili, pak, prividno nemoćnim za ikakvu pomoć, taj ne može u potpunosti spoznati tajnu Križa jer nije upoznao Krista koji je svoju krv prolio za svakog čovjeka. Kršćanin je pozvan u svojim životnim križevima, svakodnevnim bolima i patnjama, neprekidno razotkrivati Kristovo lice kao znak njegove spasonosne blizine. I kao što je Veronika primila milost očitovanja Gospodinova lica na rupcu kao znak njegove trajne blizine, tako i svaki kršćanin u svomu križu može očitati Kristov lik i biti siguran da svoju kalvariju ne prolazi sam. Upravo se snaga Krista Patnika očituje u tomu da je on blizak čovjeku u svakoj njegovoj boli i patnji jer je i sam dodirnuo dno boli. Veliki je izraelski prorok Izaija ovako opisao Krista Patnika: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (Iz 53, 2-3). Nisu li i gubavci iz današnjeg evanđelja proživljavali sličnu situaciju ili su se barem tako osjećali? Ima li i danas bolesnika i patnika koji se tako osjećaju? Prorok Izaija nastavlja: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava“ (Iz 53, 4). Svatko od nas može i treba pomoći drugomu u nevolji. To je naša ljudska i kršćanska dužnost od koje nitko nije izuzet.