7. nedjelja kroz godinu

I ove nedjelje slušamo evanđeosko svjedočanstvo o Isusovim čudesnim djelima. Danas je riječ o ozdravljenju čovjeka koji je bio paraliziran. Veliko je mnoštvo bilo okupljeno oko Isusa da bi ga slušalo i divilo mu se. Među njima je bilo vjerojatno mnogo bolesnika. Kako Marko svjedoči, ovaj paralizirani bolesnik nije imao priliku približiti se Isusu upravo zbog tog ogromnog mnoštva ljudi. No, njegovi su ga pratioci spustili kroz krov kuće jer su bili sigurni da ga Isus može izliječiti. Isus je pohvalio njihovu vjeru, no možda više od toga, njihovu solidarnost i brigu za najpotrebnije. U tomu se zapravo očitovala njihova vjera. Snaga njihove vjere utjecala je na izlječenje, odnosno na spasenje bolesnika. Ta nam činjenica govori da svi mi možemo jedni drugima biti putokaz za spasenje, ali i prepreka, kao što su to u ovom slučaju bili pismoznanci. Ova su četvorica ljudi bila pravi putokaz za spasenje uzetomu jer su svojom požrtvovnošću i osobnom vjerom u snagu Isusove riječi doveli bolesnika do Spasitelja do kojega on nikada sam ne bi mogao doći. Oni ujedno simboliziraju Crkvu koja bolesne i uzete vodi i donosi do Krista da ih spasi. Uzeti je simbol čovjeka onemoćala grijehom i izručena smrti. U njegovu je slučaju bilo riječ o fizičkoj nemogućnosti da se susretne s Isusom, no fizička je nemogućnost bila u tijesnoj vezi s onom duhovnom, što je vidljivo iz Isusovih riječi: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.“

Kada Isus ozdravlja čovjeka, on ga iscjeljuje u svim njegovim dimenzijama jer ga oslobađa od ropstva grijeha i čini ga novim bićem. Scena napuštanja ležaljke, za koju je ovaj uzeti bolesnik bio silom prilike vezan, istovjetna je evanđeoskom prizoru uskrsnuća mrtvaca, što ga je Isus učinio kako bi ukazao na milosno vrijeme spasenja koje je započelo njegovim dolaskom. I ovaj je bolesnik bio na izvjestan način mrtav, a sada ponovno živ. Svaki grijeh čini čovjeka duhovno mrtvim, a fizički osakaćenim jer se grijeh neminovno odražava i na njegovu fizičku postojanost. Iskustvo brojnih vjernika govori da sakrament pomirenja (sv. ispovijedi) ne utječe pozitivno samo na čovjekovu dušu, u smislu oslobođenja od počinjenih grijeha, nego i na psihičko i fizičko zdravlje osobe. Radost zbog pomirenja s Bogom neposredno se odražava na svim poljima čovjekova postojanja. Čovjek duboke vjere ne može sakriti svoju povezanost s Bogom jer se ona očituje kao način i uvjet života.

I dok je uzeti zadobio život, oni koji su smatrali da žive u skladu s Božjom riječi, sami su sebe lišili mogućnosti istinskog života. Na taj su način postali prepreka sebi i drugima za spasenje. Evanđelist Matej svjedoči da ih je Isus oštro kritizirao riječima: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli“ (Mt 23, 13-14). Isus je predao vlast otpuštanja i zadržavanja grijeha Crkvi koja tu vlast izvršava preko svojih svećenika. Može se, nažalost, dogoditi da neki svećenik svojim osobnim propustom ili slabošću „zaključa“ vrata Kraljevstva ljudima kojima je poslan. No, to ne znači da je vjernik u takvoj situaciji lišen milosti Kraljevstva. Gospodin se uvijek pobrine za one koji otvorena srca žele biti s njime u svetom zajedništvu. Ali uvjet je jedan, a taj je da u našem srcu postoji ista duhovna raspoloživost kakvu su pokazala ova četvorica prema bolesniku, tj. da jedni drugima pomažemo u otkrivanju i prihvaćanju poziva na Isusovo kraljevstvo. U tom smo smislu svi odgovorni jedni za druge u skladu s pozivom na koji smo pozvani. I Božjim izabranicima, koji su u njegovu pozivu prepoznali svoj životni put, treba pomoć braće i sestara u vjeri, odnosno Božjeg naroda, da uvijek mogu hoditi putom koji im je Gospodin odredio. Zato nas je Gospodin darovao jedni drugima da budemo jedni drugima na pomoć i spasenje.

Nastojmo svojim riječima i djelima svakomu biti putokaz prema vrhovnom Dobru. Na taj način držimo vrata Kraljevstva ´otvorenima´ sebi i drugima.