11. nedjelja kroz godinu
|
14. lipnja 11. kroz godinu Mk 4, 26-34 I govoraše im: "Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve." I govoraše: "Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske." Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. |
Današnji je čovjek vjerojatno u mnogočemu napredniji od svojih predaka, ali je i mnogo napetiji i nervozniji jer živi neprekidno u nekoj strci i pod stresom hode li sve stići učiniti na vrijeme. Ta je užurbanost nerijetko prenesena i na područje vjere pa se često od Boga očekuje da odmah odgovori na sve molitvene prošnje ili da što prije uspostavi pravedan sud ili svoje spasonosno Kraljevstvo. Često se zaboravljaju vrlo mudre svetopisamske riječi: "Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme" (Prop 3,1). I kao što se u fizičkom i psihičkom smislu razvijamo, tako je i u duhovnom smislu potrebno vrijeme razvoja, tj. sazrijevanja u vjeri. Ali to sazrijevanje, koje podrazumijeva dublje i zrelije poniranje u otajstvo vjere, traje cijeli život, a ne samo u djetinjstvu, dok pohadarno vjeronauk, ili dok ne primimo sakramente krgéanske inicijacije.
Markovo nam evandelje kaže da je Kraljevstvo Božje poput sjemena, i to onog najmanjeg - gorušičinog, koje, kada ga čovjek baci u zemlju, klija i raste i postane veće od svega posijanoga. Božja milost uvijek djeluje, čak i onda kada ne osjećamo Božju blizinu, njegovu konkretnu pomoć ili odgovor na prošnju ili, pak, kad ne čujemo jasno njegov glas u svojoj nutrini. Bog djeluje poput gorušičina zrna, često izmičući našim ljudskim očekivanjima i mjerilima. Tako naizgled Božja šutnja može uroditi većim plodovima nego da je Bog reagirao
na način kako bismo mi to htjeli. Bog i šutnjom govori. Važno je znati razumijeti Božji govor.
Za to su nam potrebna duhovna osjetila. Isus je vrlo često govorio u prispodobama i gotovo uvijek bi na završetku rekao: "Tko ima uši neka čuje!" Nije svatko mogao razumijeti ono što je Isus govorio. Zanimljivo je da su ga razumijeli siromašni, obespravljeni, ožalošćeni, oni koji su bili na rubu društva, a ne intelektualna i vjerska elita toga vremena. Razlog tomu je što je za razumijevanje i prihvaćanje Isusove riječi potrebno čisto i otvoreno srce, koje je spremno na promjenu, na obraćenje, a ne samo razum. I danas vlada medu mnogima veliko nerazumijevanje Isusovih poruka. Neki ih smatraju konzervativnima i neprilagođenima za novo vrijeme pa ih zbog toga odbacuju, drugi preteškim i tvrdim pa ih prilagođavaju izazovima modernog vremena, treći, pak, neshvatljivim pa se i ne trude razumijeti ih. O nama kršćanima ovisi protočnost Božje riječi u svijetu. Ako smo najprije mi zahvaćeni Božjom riječju, lakše će je i onaj drugi do nas shvatiti i po njoj živjeti. Isus je, kao Božji Sin, u
potpunosti prenio Očevu riječ i tako proslavio njegovo sveto Ime. Na nama je vjerodostojno prenositi Kristove zapovijedi kao izraz potpune (savršene) Božje ljubavi. Radosna vijest, koja treba biti naviještena svima, kako bi se sav svijet obratio i prihvatio Spasitelja, treba najprije biti Vijest koja će unijeti radost u naš život, koja će naš život promijeniti, učiniti boljim, savršenijim. Tek tada ona postaje svjedočanstvo koje dotiče druge. Zato je kršćanstvo istovremeno i teško i lako ostvarivo.
Sve Isusove prispodobe imaju isti cilj - navijestiti Božje kraljevstvo koje je zasijano u ovozemaljski svijet. Isus je, poput marljivog sijača, sijao riječ svoga Oca. Njegovi su učenici, a to znači i mi danas, plodovi Božje riječi. Na nama je sijati dalje, ne razmišljajući o tomu kada ćemo i na koji način uživati u rezultatima svoga rada. Pozvani smo sijati, a Gospodin će ubirati plodove i razdjeljivati dobre od loših. Potrebno nam je pouzdati se u Božju providnost i imati barem djelić one svete hrabrosti koju je imao naš praotac Abraham kada je krenuo na put u nepoznato (usp . Post 12, 1-9). Jer vjera je uvijek put u nepoznato prostranstvo Božje stvarnosti. Kada bi vjera u potpunosti mogla biti ogoljena razumom, tako da pruža čovjeku razumsku sigurnst i jasnoću, tada to više ne bi bila vjera. Božja se stvarnost nazire u ljudskoj, ali nije njoj istovjetna. Ona je savršena, za razlika od nesvršene, griješne ljudske stvarnosti. Vijest o Božjem kraljevstvu je upravo vijest o savršenoj Božjoj stvarnosti koja se čovjeku daruje po otkupiteljskoj žrtvi Božjega Sina. Pozvani smo uživati radost djece Božje u novoj stvamosti, stvarnosti Kraljevstva. Krist nas zove i čeka, a na nama je hoćemo li se odazvati njegovu pozivu ili ćemo zatomiti svoja duhovna čula. "Tko ima uši neka čuje! "