12. nedjelja kroz godinu

Isus je za vrijeme svojega zemaljskog života činio mnoga čudesa i znamenja. Mnogi su se čudili tomu, baš kao i Isusovi učenici u današnjem evanđelju kada su vidjeli da se na riječ njihova Učitelja stišava vjetar i more smiruje. Od tuda pitanje: «Tko je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju», tj. koji ima svu vlast nad zakonima prirode? Samo je jedan odgovor. Isus iz Nazareta je Sin Božji i pravi Bog. Ovim su događajem učenici ispovijedali svoju vjeru u Isusovo bogočovještvo. A Isus je, pak, iskazao svoju sinovsku odanost volji Očevoj. Isus zna da se njemu i svima koji se s punim pouzdanjem predaju u ruke Očeve ne može dogoditi ništa što bi bilo izvan Očeve volje, stoga za osjećaje straha i zabrinutosti, kojima su bili ispunjeni učenici za vrijeme plovidbe morem, nije bilo nikakva opravdanja. Njihov je strah proizlazio iz osjećaja usamljenosti i bespomoćnosti pred opasnošću oluje koja je dovodila u pitanje i njihov život. Isus povezuje strah učenika s malodušnošću i nevjericom. Otuda njegovo pitanje: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Vjera izgoni strah iz čovjekova srca jer dolazi od Boga. Vjera je uvijek Božji dar čovjeku. Sv. Ivan je rekao da „savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi“ (1Iv 4, 18). Vjera je plod savršene Božje ljubavi koju Bog iskazuje čovjeku. Bog se ´ne boji´ ljubiti čovjeka unatoč njegovoj griješnosti jer je on savršena (potpuna) ljubav (usp. 1Iv 4, 8). On ne može ne ljubiti, kao što ne može ne biti dobar, milosrdan, pravedan, svemoguć, jer je savršen. Kada sv. Ivan kaže da onaj tko se boji, nije savršen u ljubavi, onda pod tim podrazumijeva cjelokupnost čovjekove vjere u Boga. Drugim riječima, tko se ne može odvažiti hrabro ići za Isusom (i s Isusom) nego u svom srcu kalkulira i važe je li to pametna i mudra odluka i što njome dobiva a što gubi, nije vrijedan Božjeg dara vjere. Isus je to rekao na sljedeći način: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16, 24-25). Odreći se samoga sebe znači živjeti tako da Krist bude u središtu našega života oko kojega se koncentrira sadržaj životne svakodnevice. Sv. Pavao je tu pojavu opisao riječima: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). Učenici očigledno nisu još bili u potpunosti vjerom ucijepljeni u Krista. Otuda strah, odnosno navezanost na ovozemaljsko (paničan strah zbog mogućeg gubitka života).

I naša je životna plovidba često uzdrmana različitim vihorima i olujama koji u nama izazivaju strah od budućnosti, osjećaj usamljenosti, ostavljenosti, besmislenosti, bespomoćnosti. Nerijetko se znamo naći, poput učenika iz današnjeg evanđelja, u panici jer ne možemo shvatiti, a još manje prihvatiti Božju «smirenost» na naše očajničke vapaje. Neki su kršćani upravo iz nevjerice i malodušnosti okrenuli leđa Bogu, unatoč primljenim sakramentima inicijacije i uvedenosti u vjeru, i priklonili se nekim novim religioznim pokretima u nadi da će u njima pronaći boga koji će brzo reagirati na njihovu nevolju. Čim je ljudsko srce ispunjeno paničnim osjećajem straha i zabrinutosti, nedostaje vjera u Božju savršenu ljubav, jer strah i vjera nikada ne idu skupa; jedno uvijek izgoni drugo. Gdje se sa strahom gleda na životnu stvarnost, tu se ne vidi Boga. Učenicima ni Isusovo prisustvo u lađi nije bilo dovoljno da bi pobijedili strah. Bili su nemoćni da se u vjeri oslone na Isusovu riječ po kojoj mogu činiti čuda. A čudesna djela Božje ljubavi činili su u povijesti Crkve brojni sveci i ostali Božji ugodnici koji se nisu bojali niti umrijeti za Krista, a kamoli davati se, tj. ´trošiti´ svoj život za evangelizaciju i spas svijeta. Takvih primjera imamo i danas i bit će ih dok god bude i Kristove Crkve. Oni svojim ljudskim i kršćanskim primjerom prenose svijetu Božju ljubav i mir i na taj ga način preobražavaju.

Svatko od nas nosi u sebi duboku potrebu za mirom. Mnogi su gladni duševnog i duhovnog mira. Mnogi misle da će pravi mir pronaći tek u vječnosti. Ali Isus, koji je izvor istinskog mira, došao je k nama. I svatko tko je krštenjem ucijepljen u njega, primio je njegov mir, ali i više od toga – njega samoga. Zato nema te životne oluje u kojoj se ne bismo mogli, ohrabreni Duhom, pouzdati u Božju providnost, znajući da nikada nismo ostavljeni od Boga. Sjetimo se da je Isus, unatoč panici obeshrabrenih učenika, bio s njima u lađi. On ih nije napustio. Oni su njega napustili i dozvolili da njima ovlada strah, a ne Božja ljubav, tj. vjera. Mi smo ti koji ostavljamo Boga svaki put kada grijehom okaljamo naša krštenička obećanja. Isus nam uvijek vraća izgubljeni mir. Sveta je misa najbolja prilika za to, ali ne samo da bismo mi bili ispunjeni istinskim mirom, nego da i drugi osjete kako se u našoj blizini, u razgovoru s nama ili pouci ispunjavaju čudesnim mirom, kojemu je izvor u Bogu. Želimo uvijek jedni drugima obilje Božjeg mira.