13. nedjelja kroz godinu
|
28. lipnja
13. kroz godinu
Mk 5, 21-43
Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: "Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!" I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: "Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena." I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: "Tko se to dotaknu mojih haljina?" A učenici mu rekoše: "Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'" A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: "Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!" Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. "Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?" Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: "Ne boj se! Samo vjeruj!" I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: "Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava." A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: "Talita, kum!" što znači: "Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!" I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku.
|
Današnje nam evanđelje kaže da je Isus vrlo često boravio među svojim sunarodnjacima. I oni su voljeli biti u njegovu prisustvu. On se nije otuđivao od drugih, iako se često povlačio u osamu na molitvu. Kada je bio u zajedništvu sa svojim sunarodnjacima nije se držao nadređeno ili indiferentno, već naprotiv, svakome se htio približiti, slušajući ono što mu određena osoba želi reći, i pomoći im u njihovim potrebama. Imao je vremena za sebe, u smislu odnosa prema svomu nebeskom Ocu, ali i za druge. I nijedan odnos nije trpio poradi drugoga. Isusov nam je primjer slika istinskoga zajedništva u kojemu i kroz kojega se događa preobrazba nas samih i onih s kojima smo u zajedništvu. Današnje nam evanđelje pokazuje da je Isus bio jednako dobar, susretljiv i suosjećajan kako prema bolesnoj ženi iz naroda tako i prema nadstojniku sinagoge. Za Isusa nisu postojale nikakve razlike ili prepreke koje bi mogle uvjetovati njegovu pažnju ili pomoć. U njegovoj su nazočnosti mogli uživati svi jer je svima htio biti sve, jer je u svakomu vidio dobro.
Ako je Isus tako činio, tko smo mi da vršimo selekciju u svojem odnosu prema drugima? Zašto se događa da se prema nekima odnosimo s puno pažnje i poštovanja, a prema nekima s ravnodušnošću, nezainteresiranošću pa čak i s omalovažavanjem? Koji su nam kriteriji selekcije; možda ugled, novac, moć, osobna korist i sl.? U Isusa nema materijalnih kriterija. Bitna je samo vjera. To je njegov jedini kriterij. Vjera je ozdravila ženu od dugogodišnje bolesti, oživjela dvanaestogodišnju djevojčicu i učinila još mnogo drugih znamenja. To ne znači da Isus nije prilazio onima u kojih nije zaživjela vjera. Naprotiv, i sam je rekao: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Mk 2, 17). Mnogo smo se puta zapitali zašto Gospodin nije uslišao neku našu molbu? A jesmo li se zapitali s kakvom smo vjerom pristupili Gospodinu? Vjerujemo li uistinu da Bogu ništa nije nemoguće i da on zna što je za nas najbolje? Molimo li s istim žarom i s istom vjerom i onda kada nismo trenutno uslišani (iako nema neuslišanih molitava)? Ako molimo iz dubine svoje duše s iskrenom željom i nakanom da sve predamo Bogu i ako vjerujemo da nas on nikada neće ostaviti na cjedilu, pa ni onda kada nam se tako čini, tada možemo biti sigurni da je Gospodin već preuzeo na sebe sve naše patnje i boli i da više ništa nije isto kao prije molitve, odnosno da je naša molitva uslišana. Psalmist je ovako opisao dubinu svoje vjere: „Ja vjerujem i kada kažem: ´Nesretan sam veoma.´“ (Ps 116, 10).
Iako Gospodin nije više fizički prisutan u svijetu kao u vrijeme prvih učenika, on je u njemu trajno prisutan snagom Duha, po kojemu živi i vodi svoju Crkvu. Duh Crkve je Duh Isusa Krista. Zato je gotovo nemoguće prihvatiti Krista (biti kršćanin), a ne prihvatiti njegovu Crkvu kao svoju religioznu zajednicu. Mnogo je kršćana koji su se udaljili od svoje matične crkvene (župne) zajednice jer su u njoj, nažalost, prepoznali samo zemaljsku, ali ne i nebesku (duhovnu) tvorevinu. I to što su u njoj prepoznali, nije odgovaralo njihovim očekivanjima i percepcijama. No, Crkva je istovremeno i sveta i griješna, odnosno i Božja i ljudska, jer spaja nebo i zemlju, naravno i nadnaravno. A naravno je ogledalo našeg ljudskog života sa svim usponima i padovima, dok je nadnaravno ogledalo života u Bogu u kojemu vlada savršenstvo.
Današnje nas evanđelje potiče da preispitamo temelje na kojima gradimo svoj odnos s Bogom. Samo je vjera u Boga sigurno jamstvo za sretan i ispunjen život. Sve je prolazno i propadljivo, jedino je njegova riječ vječna.