Uvijek je među ljudima postojala težnja biti bolji od drugih, biti prvi. Ni Isusovi učenici nisu bili izuzeti toga. Iako im je bilo neugodno otvoreno pitati svojeg Učitelja, On je proniknuo njihove misli. Zato im je rekao: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" Uočavamo da Isusova logika razmišljanja o čovjekovu prvenstvu nije istovjetna ljudskoj. Farizeji su i pismoznanci uživali ugled ´prvih´ u narodu. Isus ih je ovako opisao: „Čuvajte se pismoznanaca koji rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama, proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava“ (Lk 20, 46-47). Isusovo poimanje prvenstva temelji se na kreposti poniznosti, majci svih kreposti, i ljubavi. Onaj koji iskreno i duboko voli, čini sve za voljenoga do te mjere da mu je voljena osoba uvijek u središtu pažnje i brige. Problem ljudskoga poimanja prvenstva je u tomu što čovjek nerijetko priželjkuje prvenstvo ne zato da bi služio drugima u ljuba
vi, nego da bi se izdigao nad ostalima. Tako oni koji spadaju u tzv. općedruštvenu elitu vole biti zapaženi i posebno cijenjeni od drugih, za njih uvijek postoje drukčiji uvjeti i kriteriji, oni su uvijek u središtu pažnje i događanja. Nažalost, čovjek je sam nemoćan boriti se protiv velike đavolske zamke oholosti. Posvijestimo si samo osjećaje koji nas obuzimaju kad nas netko uvrijedi. A koliko je tek Isus doživio uvreda od svojih sunarodnjaka i koliko ih neprekidno doživljava pod udarcima naših grijeha? Isus nije došao da mu služe, već da on služi ljudima do smrti na križu, a sve radi ispunjenja ne njegove, nego Očeve volje. A Očeva je volja da nitko ne propadne tko u njega vjeruje, nego da ima život vječni. U tomu se očituje i smisao prvenstva među ljudima, koje je prvenstvo u dobru - ako je Spasitelj vjerno služio drugima i za druge, sve do smrti na križu, onda je i svima nama poziv na služenje osnovni kriterij po kojemu možemo zadobiti prvenstvo kod Boga i među ljudima. Zato nam je činiti ono što je i Isus činio, prema zapovijedi koju nam je ostavio: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (Mt 22, 37.39).
Svaki je čovjek od Boga pozvan da unosi radost i vedrinu u život svoje subraće. Nitko nije stvoren da bude otok sam za sebe. Smisao našega postojanja leži u nesebičnom predanju za sveopće dobro. Jedni druge trebamo. To se najbolje vidi u brojnim izvanrednim životnim situacijama kada osobito dolazi do izražaja međuljudska solidarnost. No, to ne bi trebale biti samo iznimne situacije. Nažalost, često smo sumnjičavi prema pojmu zajedništva i solidarnosti jer smo se opekli u nekim prilikama ili s nekim ljudima. Isus postavlja primjer djeteta, tražeći od nas uvijek novu spremnost na zajedništvo, na prihvaćenje drugoga bez pridržaja. Dijete je uvijek spremno oprostiti, pružiti i prihvatiti zajedništvo, jer je njegovo srce ispunjeno ljubavlju. A samo istinska ljubav prašta, ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi, ne traži svoje, raduje se drugomu, svemu se nada, kako je to lijepo opisao sv. Pavao u Hvalospjevu ljubavi. Samo se ljubavlju ovaj svijet može spasiti od zla i sebičnosti, ljubavlju kojom ćemo se natjecati u d obru, u služenju braći i sestrama. Kada bismo se više utrkivali u ljubavi i ostalim plodovima Duha, a manje u postizanju moći, časti, ugleda, tada bismo bili manje zaokupljeni traženjem načina kako spasiti svijet od vlastita samouništenja. Poziv na vršenje i služenje dobru nije upućen nekomu drugom, nego nama i upravo sada po principu: tko želi biti prvi, neka bude posljednji i svima poslužitelj.
Naš je Gospodin svima bio poslužitelj i darovatelj. Svima je bio sve. Pokušajmo i mi, onoliko koliko možemo, svima uvijek biti sve.