26. nedjelja kroz godinu

Evanđelje današnje nedjelje donosi nekoliko važnih Isusovih pouka. Prva se odnosi na problematiku ovlasti u vršenju Kristovih djela, druga na obvezu bratske ljubavi među članovima Kristove zajednice, a treća na način svjedočenja Kristove riječi braći u svijetu. Očigledno su ova i slična pitanja bila veoma važna za život prve Crkve. Apostoli su bili izravni nasljedovatelji i čuvari Kristova nauka. Strah od mogućeg krivovjerja nametao je pitanje unutar prve Crkve o ovlastima u činjenju Kristovih djela. Tko ima pravo u Kristovo ime izgoniti zloduhe, liječiti, činiti čuda? Krist je otvoren prema svima. On se svima daje iz ljubavi. Ljubav prema Bogu mora voditi i njegove učenike. Njima pripada prvenstvo u širenju Radosne vijest, što je vidljivo i iz Isusovih riječi o uzvraćenom dobru svima koji, iz ljubavi prema njemu, učine dobro njegovim učenicima. Božja ljubav treba biti vjerodostojno svjedočena u svijetu. Stoga svaki oblik sablažnjavanja slabijih u vjeri bit će ozbiljno od Bog a kažnjen. Isus je u ovomu posljednjem vrlo rigorozan: „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.“ Iako su apostoli uživali privilegirani položaj u odnosu na vjerni puk, Isus ni njih ne štedi, jer mu je stalo do svakog čovjeka. On je umro za svakog čovjeka. Oštrina ovih riječi ukazuje na to da su određeni problemi te vrste ipak postojali u prvoj Crkvi, s čime se ona vrlo hrabro nosila.

Svaki oblik sablažnjavanja drugoga u vjeri teško ranjava osobu i ostavlja za sobom izuzetno ozbiljne posljedice na čovjekovoj duši. Načini sablažnjavanja su mnogostruki: riječima, djelima, odnosno svojim ponašanjem. Kada govorimo o sablažnjavanju, onda odmah pomislimo na najteže sablazni moralnog karaktera, no sablazniti drugoga u vjeri može se, nažalost, i na perfidnije načine, a da toga nismo ni svjesni. Raskorak između života u vjeri i osobnog života, odnosno između javne vjerske deklaracije i načina života dovodi upravo do takve situacije. Tako imamo žalosne pojave među vjernicima da su neki npr. vrlo aktivni u svojoj župi, na nedljeljnoj sv. misi, a istovremeno su u svađi sa svojim susjedima ili ukućanima s kojima se ni po koju cijenu ne žele pomiriti i tako pružiti svjedočanstvo vjere. Neki, pak, jer su zadobili široko vjersko znanje, smatraju da mogu kršćanski nauk prilagoditi svojim potrebama i prohtjevima, pa vrše selekciju vjerskih obveza i sadržaja, a sve u čvrstom uvjerenju da ispravno čine pred Bogom i ljudima.

Kao vjernici i učenici Isusa Krista, pozvani smo jedni drugima davati dobar primjer u vjeri, međusobno se poticati i snažiti. Sv. Pavao je osobito bio osjetljiv na problematiku sablažnjavanja drugoga u vjeri. Tako je Korinćanima, koji su se mučili s pitanje blagovanja mesa žrtvovana idolima, ovako savjetovao: „Neki, navikli na idole, još jedu mesu kao idolima žrtvovano i njihova se savjest kalja jer je nejaka. A k Bogu nas ne privodi jelo. Niti što gubimo ako ne jedemo. A pazite da ne bi možda ta vaša sloboda bila spoticaj nejakima. Jer vidi li tko tebe koji imaš znanje za stolom u hramu idolskomu, neće li se njegova savjest, jer je nejaka, ´izgraditi´ da jede žrtvovano idolima? I s tvoga znanja propada nejaki, brat za kojega je Krist umro. Tako griješeći protiv braće i ranjavajući njihovu nejaku savjest, protiv Krista griješite. Zato ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim“ (1Kor 8, 7-13). Pavao stavlja naglasak na zajedništvo vjere Kristovih vjernika, koje mora biti iznad osobne razine vjere svakog pojedinog vjernika. Nismo svi jednako uvedeni u vjeru, ali smo svi ljubljeni od Boga koji nas želi privući k sebi u svoje sveto zajedništvo. Nismo svi ni primili iste darove od Boga, ali su nam svi darovi dani radi obogaćivanja Kristove zajednice i promicanja njegova svetog Imena u svijetu. Zato, budimo jedni drugima živo svjedočanstvo Krista Uskrsloga, potičući jedni druge u dobru i oslanjajući se jedni na druge kao što su se Isusovi učenici oslanjali na svoga Gospodina.