Nalazimo se u Velikom ili Svetom tjednu u kojemu razmatramo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista. Ono što je Isus tražio od svojih prvih učenika dok je ulazio u smrtnu agoniju, traži i od nas danas. Učenici su bili potreseni onim što se ima dogoditi s njihovim Učiteljem, ali nisu imali snage bdjeti i moliti s njim dok je on u Getsemanskom vrtu proživljavao smrtnu tjeskobu. Iako ih je molio da ostanu i bdiju, oni se, umorni i prestrašeni, nisu mogli othrvati snu ostavivši ga samoga u njegovoj muci i tjeskobi. Kad ih je našao spavajući, ponovno ih je pozvao na budnost, ali sada ne radi sebe nego radi njih samih, da ne bi podlegli napasti. Stoga ih opominje: "Bdijte i molite da ne padnete u napast" (Mt 26, 41). A neposredno prije tih posljednjih događaja svoga života, poziv na budnost motivirao je svojim iznenadnim dolaskom: "Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi" (Mt 24, 42). Postoje, dakle, barem tri razloga za duhovnu budnost koji su neraskidivo povezani sa smislom našeg života i s ostvarenjem našeg svećeničkog poslanja. Pokušajmo ih, stoga, dublje razmotriti.
Bdjeti s Gospodinom
Iza prvog poziva na budnost stoji Isusova želja i potreba da njegovi učenici budu s njime u njegovoj samrtnoj borbi. Taj poziv on upućuje i nama danas. No, kako mi danas možemo participirati u njegovoj muci i tjeskobi, kako možemo s njime moliti i tješiti ga, ako on više nije fizički među nama? On nam je sam dao na to odgovor kad je rekao: "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40). To znači da Isus i nakon uskrsnuća trpi u svakom čovjeku jer se, uzevši našu ljudsku narav, poistovjetio ne samo s čovječanstvom u cjelini nego i sa svakim pojedinim čovjekom, posebno sa svakim trpećim. Vapaji siromašnih, nevino osuđenih, bolesnih i umirućih jesu Isusovi vapaji i pozivi da budemo s njime i da mu pomognemo. Biti blizu čovjeku u nevolji i potrebi dužnost je svih, a napose nas koji smo postali dionicima Isusova svećeništva, jer smo time postali i dionicima svih muka i križeva koje je on, kao naš Veliki svećenik, uzeo na se i ponio na križ,
da bi ih zajedno sa svojom žrtvom prikazao Ocu za spas sviju. Bdjeti i moliti s trpećim čovjekom, biti uz njega i pomagati mu neotuđivi je, dakle, dio samog našeg svećeništva koje smo primili od onoga koji je sve naše boli na se uzeo. Dok na taj način razmišljamo o Isusovu pozivu svojim učenicima u Getsemaniju, uviđamo da smo i mi često poput njih, da spavamo dok Isus u mnogima oko nas podnosi samrtne muke. Možemo stoga s pravom reći da biti svećenik znači biti
onaj koji bdije i moli s Gospodinom u Getsemaniju, nastojeći mu svojom ljubavlju ublažiti nevolje i olakšati boli koje podnosi u svojoj braći. Najdublji je korijen kršćanskog caritasa upravo u bdjenju s Gospodinom, koji ne prestaje trpjeti i umirati gdje god i dok god itko od njegove braće trpi i umire.Bdjeti znači ne dopustiti napastima da nas zaskoče
Drugi razlog za bdijenje jesu napasti i kušnje: "Bdijte i molite da ne upadnete u napast", govori Gospodin svojim pospanim učenicima. Koje su to tipično svećeničke napasti?
a) Napast individualizma
Zacijelo ćete se složiti da je jedna od najvećih napasti kojoj smo kao svećenici izloženi nedovoljno uvažavanje naše pripadnosti prezbiteriju i zanemarivanje obveze poslušnosti koju smo prihvatili svećeničkim ređenjem. U naravi je našeg svećeničkog poslanja da ga ne možemo plodno i osmišljeno živjeti sami za sebe nego samo u zajedništvu s biskupom i subraćom svećenicima. U dekretu "Presbyterorum ordinis" Drugog vatikanskog sabora o tome čitamo: "Svi svećenici, ređenjem uključeni u red prezbiterata, međusobno su povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, čijoj su službi pod vlastitim biskupom dodijeljeni, sačinjavaju jedan prezbiterij. Premda su postavljeni na različite dužnosti, ipak izvršavaju jednu svećeničku službu za ljude" (br. 8).
Svećenički je individualizam, dakle, neprihvatljiv zbog same naravi svećeništva. A tu je još jedan razlog, naime, ljudi koji su Bogu previše važni i dragocjeni da bi ih on jednostavno prepuštao pastoralnim izborima ovisnim o osjećajima i idejama svećenika koji nije u zajedništvu i suradnji s biskupom i prezbiterijem.
b) Napast nepripadanja nikome
Činjenica je također da se, usporedo s osamljivanjem i isključivanjem iz svećeničkog zajedništva, pojavljuje opasnost nezdravog navezivanja na osobe i stvari. Razlog tomu je potreba za sigurnošću koju, ako smo se izolirali iz svećeničkog zajedništva, pokušavamo postići sklapanjem nezdravih prijateljstava s laičkim osobama i pretjeranom ovisnošću o materijalnim dobrima.
Da bismo se tomu mogli oduprijeti, potrebna nam je budnost duha kojom ćemo jasno vidjeti da nismo prepušteni sami sebi, da je Gospodin uvijek s nama kao naš najsigurniji oslonac, da su tu i braća u svećeništvu sa svojom ljubavlju i solidarnošću i, konačno, da postoji i dijecezanski sustav skrbi za svećenike i njihovo uzdržavanje.
c) Napast lažne slobode
Svaki je čovjek, pa i svećenik, u napasti da slobodu, koju mu je Bog dao kao najveći dar, shvati kao samovolju, odnosno kao činiti što ga je volja, a ne što mu je dužnost. Postoje mnogi načini i mogućnosti za samovoljno postupanje u našoj svećeničkoj službi. Zato je ispravno življena sloboda nerazdvojiva od odgovornosti, kod nas svećenika od odgovornosti za poslanje koje smo primili, za ljude koji su nam povjereni, za riječ koju naviještamo i otajstva koja slavimo i dijelimo, za crkvena dobra kojima upravljamo. Odgovornost uključuje su-odgovornosti, tj. dijeljenje zajedničkih briga s biskupom i prezbiterijem, sudjelovanje u pastoralnim planovima i projektima nad/biskupije kojoj pripadamo. Korijen i plod tako shvaćene i življene slobode jest ono što Ivan Pavao II. naziva "duhovnošću zajedništva" (Novo millenio ineunte, br. 43), snagom kojega se izgrađuje Crkva i daje dragocjeno svjedočanstvo svijetu.
d) Napast posesivnosti
Pozvani smo također bdjeti da ne upadnemo u napast posesivnosti koja nas dovodi do toga da ljude vežemo uz sebe, umjesto uz Krista. Posesivnost nema ništa zajedničko s duhovnim i pastoralnim očinstvom kojim u srcu nosimo ljude što nam ih je Gospodin povjerio. O tom duhovnom očinstvu sv. Pavao piše zajednici u Solunu: "Puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše, jer ste nam omiljeli" (1 Sol 2, 8). No, ljubav prema jednoj zajednici kod Pavla ne isključuje ljubav prema cijeloj Crkvi. U tom smislu u Drugoj poslanici Korinćanima govori i o svojoj brizi "za sve crkve" (2 Kor 11, 28). Ista ga ljubav ne priječi odlučno ustati protiv nezdravih pojava u zajednici, pa na podjele u korintskoj zajednici ovako reagira: "Mislim to što svaki od vas govori: 'Ja sam Pavlov', 'A ja Apolonov, 'A ja Kefin', 'A ja Kristov'. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni'" (1 Kor 1, 13). Svećenik djeluje "in persona Christi", a Krist je u svojoj osobi srušio sve podjele i neprijateljstva među ljudima, tako da ne postoji više ni Židov ni Grk, ni muško ni žensko, nego svi su jedno u Kristu Isusu. Pozvani smo, braćo, snagom svoga svećeničkog poslanja biti u službi takvog jedinstva, ljubeći sve koji su nam povjereni, ali i noseći u srcu sve druge zajednice i cijelu Crkvu s njezinim potrebama.
e) Napast zavisti
Od zavisti, kojoj je sklona grijehom ranjena ljudska narav, nismo pošteđeni ni mi svećenici. Štoviše, "invidia clericalis" u svijest ljudi ušla je kao nešto što je gotovo neotuđiva karakteristika našeg svećeničkog staleža. Zavist nas priječi radovati se uspjehu i napretku subraće, ona nas sputava u suradnji s drugima, ona duboko truje i zagorčava naš svećenički život. Zato se protiv te napasti moramo sa svom odlučnošću boriti, gušeći je u samom korijenu. Nauk sv. Pavla nam je u tom siguran putokaz: "Ja zasadih", kaže on, "Apolon zali, ali Bog dade rasti... Jer Božji smo suradnici" (1 Kor 3 ,6 sl.). Kao što Gospodin ne želi, tako ne žele ni naši vjernici da mi, njihovi pastiri, budemo međusobno zavidni, nejedinstveni, da jedni o drugima ružno govorimo, da ne cijenimo ono što drugi čine. Oni nas žele vidjeti složne, žele nas vidjeti zajedno, žele o nama reći: "Gle, kako se ljube, kako se poštuju, kako se jedan drugome raduju!"
f) Napast karijerizma
Pozvani smo naposljetku bdjeti da ne padnemo u napast karijerizma, shvaćajući svećenički život kao puku karijeru. Isus nije došao k nama ostvariti karijeru nego da, kako kaže, "služi i svoj život dade kao otkupninu za mnoge" (Mk 10, 45). I nama služenje evanđelju treba postati jedinim razlogom za prihvaćanje svećeništva. Ono što je rekao jedanaestorici opraštajući se nakon uskrsnuća od njih, govori i nama danas: "Pođite po svemu svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju" (Mk 16, 15). Svećenik je poglavito misionar.
Nismo postali svećenici niti da bismo našli dobro uhljebljenje niti da bismo postigli ovu ili onu službu, djelovali ovdje ili ondje. Jedina prava motivacija zašto se postaje svećenikom i zašto je, nadam se, svaki od nas to postao, jest naviještati evanđelje, biti poslužitelj Božje riječi i Božjih tajni. Sve je drugo sekundarno i predstavlja samo način ostvarenja onoga što je jedino bitno - biti u službi naviještanja Radosne vijesti. Svećeniku, komu je to jedini prioritet, mora biti više-manje svejedno je li župnik ili kapelan, profesor ili nešto drugo, jer svaku službu gleda i promatra samo kao vid ostvarenja svoga temeljnog poslanja. U tom će smislu znati prihvaćati promaknuća u odgovornije službe, ali i napuštati ih bez protivljenja kada za to postoje opravdani razlozi.
Bdjeti znači uvijek biti spreman za Gospodina koji dolazi
Kao još jedan razlog za budnost Isus navodi mogućnost svoga iznenadnog dolaska: "Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi" (Mt 24, 42). Kršćanska je duhovnost oduvijek ovu opomenu uzimala ozbiljno, shvaćajući je kao mogućnost da nas Gospodin iznenada pozove k sebi i od nas zatraži polaganje računa za ono što nam je bilo povjereno. Stoga je ta mogućnost oduvijek bila poticajom na pripravnost, kako nas Božji poziv ne bi iznenadio. Pripravnost znači živjeti u Božjoj milosti, što se očituje odgovornošću prema sebi i bližnjima.
Svaki vjernik mora računati s time da bi ga Gospodin mogao iznenada pozvati k sebi, a svećenik pogotovo. Iskustvo potvrđuje da iznenadne svećeničke smrti nisu rijetkost, ali i da ih mnogi, barem što se tiče nekih vanjskih stvari, npr. oporuka i sl., dočekuju nepripravni. Uvijek smo u napasti misliti kako se iznenadni odlasci s ovoga svijeta događaju drugima, a mi smo iznimka. Ali to je ponekad velika samoobmana. Zato je važno ne prijeći lakomisleno preko Isusove opomene: "Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi." Kao svećenici smo, naravno, pozvani i druge poticati na budnost. Narod koji nam je povjeren nalazi se pod sve većim i neodoljivijim utjecajem raznih sedativa, kao što su zabava, površni i lakomisleni način života, zaokupljenost stjecanjem materijalnih dobara, imperativ konzumiranja i sl., i mnogi, nažalost, dopuštaju da ih se uspava. Stoga u ovo vrijeme naša briga za duhovnu budnost povjerenih nam ljudi mora biti tim veća, tim nam više treba biti na srcu intenzivno dozivanje u svijest da postoji konačno polaganje računa u vječnosti za ono što smo činili ovdje i kako Gospodin može iznenada to od nas zatražiti. Dakako, ne radi se o zastrašivanju, nego o upozoravanju na ozbiljno i odgovorno odnošenje prema životu, koji ne prestaje ovdje nego se nastavlja u vječnosti.
Gospodin koji može doći iznenada zapravo nam je uvijek blizak, samo trebamo znati prepoznati znakove njegove prisutnosti. U tom smislu Drugi vatikanski koncil govori o "znakovima vremena" koje svećenici s laicima trebaju uočavati i u svjetlu evanđelja tumačiti. O tome, između ostaloga, čitamo u Pastoralnoj konstituciji "Gaudium et spes": "Božji narod, pokretan vjerom kojom vjeruje da ga vodi Duh Gospodnji koji ispunja svijet, trudi se da u događajima, potrebama i željama koje dijeli s ostalim ljudima našeg vremena razabere koji su u tome istinski znakovi Božje prisutnosti i Božjih nakana" (GS 11). A tko je u Božjem narodu među prvima pozvan u tom se posebno truditi i prednjačiti, ako ne mi svećenici? Mudar i budan sluga, koji ne želi biti iznenađen i zatečen, ni on ni netko od njegovih, pomno motri na svaki znak po kojem može prepoznati Gospodarev dolazak ili razaznati njegove nakane. Možemo li se u tom smislu ubrojiti među mudre i budne sluge ili smo se uspavali poput mnogih suvremenika, pa i mnogih od onih koji su nam povjereni?
Želio bih na kraju dodati da budnost ipak nije nikakav negativan stav, koliko god nam se to činilo, pa i na osnovi ovoga što sam dosada o njoj rekao. Cilj budnosti nije u prvom redu izbjeći napasti i opasnosti nego briga za službu koja nam je povjerena, za njezinu dostojnost i odgovornost. Drugim riječima, budnost je izraz naše brige za očuvanje istine, dostojanstva i ljepote našeg svećeništva. U tom smislu zahvaljujem od srca svima koji se svakodnevno trudite sačuvati čistim lik svećenika u našoj Crkvi i društvu. Neka vam ova razmišljanja budu poticajom da u tome i nadalje ustrajete, unatoč svim poteškoćama i osporavanjima, kušnjama i zamkama.
Bdijte i molite
Na kraju bih još upozorio na povezanost budnosti i molitve. Čuli smo Gospodina kako govori svojim učenicima, a to znači i nama: "Bdijte i molite da ne padnete u napast". Znamo da ljudi, kada zbog bilo kojeg razloga žele ostati budni, uzimaju razna pomagala. Slično nam je potrebno i ako želimo očuvati duhovnu budnost na koju nas naš Učitelj poziva. Jedino sredstvo koje nam on za to preporučuje jest molitva. To što preporučuje nama i sam je obilno koristio. Tako je postom i molitvom odbio đavolska iskušenja u pustinji, kao i u Getsemaskom vrtu. Redovno je molio da bi prepoznao što je Očeva volja, koju je iznad svega tražio i ispunjavao. To preporučuje i nama, jer zna da bez Božje pomoći ne možemo sačuvati naš duh budnim. On nam također daje do znanja da s nama bdije i moli dok mi bdijemo i molimo. Naša je budnost i njegova budnost, naša je molitva i njegova. Po njemu smo budni, po njemu i s njime naše se molitve uzdižu Ocu nebeskom, djelitelju svih milosti, pa i dara duhovne budnosti. Amen.