Crkva nam na blagdan sv. Petra i Pavla donosi evanđeoski odlomak o Petrovoj ispovijesti vjere u Isusa Krista, Pomazanika, Sina Boga živoga. Crkvena tradicija u Petru vidi apostolskog prvaka kojemu pripada vrhovna vlast u vođenju Kristove zajednice na zemlji. No, na današnji blagdan Crkva ne slavi samo prvaka Petra, nego i Pavla, kojega također možemo nazvati apostolskim prvakom iako nije pripadao zajednici Dvanaestorice. Zbog njegove važne uloge u nastajanju i širenju kršćanskih crkava, Sveti Otac Benedikt XVI., nasljednik sv. Petra i Kristov namjesnik na zemlji, odlučio je posvetiti cijelu godinu sv. Pavlu nazvavši ju Godinom sv. Pavla. Ona započinje upravo danas i traje do 29. lipnja 2009. godine. Cilj je ove jubilarne godine približiti vjernicima Pavlov lik i djela, napose njegov revan i gorljiv duh za širenje Radosne vijesti. Nije slučajnost da je Sveti Otac upravo u današnjem vremenu, koje je obilježeno slabljenjem kršćanskog identiteta, osobito na europskom tlu, odlučio posvetiti godinu ovom neumornom širitelju i branitelju kršćanstva. U tom kontekstu možemo promatrati i današnje evanđelje.

Zanimljivo je da Isus postavlja učenicima pitanje o svom identitetu: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" Najprije saznajemo što misli javnost o njemu, a potom što misle njegovi učenici. Uočavamo bitne različitosti u formulaciji pitanja i odgovora. U upitu o mišljenju javnosti, Isus za sebe govori u trećem licu jednine, zbog čega se stječe dojam kao da mu i nije toliko bitno mišljenje svijeta, dok je u upitu o mišljenju učenika fokusiran izričito na sebe: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Odgovori svijeta su raznoliki, konfuzni, neprecizni (jedni kažu ovo, drugi ono), čime samo potvrđuju Ivanove riječi zapisane u Proslovu: "Svjetlo istinsko (…) bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna (Iv 1, 9). Isusu je puno važnije mišljenje Dvanaestorice jer su oni njegovi nasljednici i širitelji Radosne vijesti u svijetu. Njihova se misija sastoji u tomu da svijetu prenesu Istinu. Petar, snagom Duha, daje jasan i precizan odgovor: ""Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga."

Upravo je Pavlov životni put pravi primjer za ilustraciju rečenoga. Pavao je kao farizej izgarao u želji da što revnije izvršava Božji zakon i da ga štiti od mogućeg krivovjerja. I njegove su vjerske spoznaje, unatoč revnosti, prije obraćenja bile konfuzne, površne i nisu mu omogućavale jasnu percepciju stvarnosti koja se događala - da je nastupilo milosno vrijeme spasenja koje su proroci naviještali; da se ispunilo Pismo što im je još odzvanjalo u ušima, kako je to Isus rekao u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4, 21). No, obraćenjem, koje se dogodilo neposrednom Božjom intervencijom u njegov život, Pavlove vjerske spoznaje bivaju jasnije, određenije. Upoznavši Isusa, u kojemu je prepoznao Učitelja i Spasitelja, Pavao i samog sebe počinje predstavljati kao "apostol Krista Isusa" (1Kor 1,1) imajući na umu samo jedan cilj - naviještati Radosnu vijest. Tako on poručuje Korinćanima: "Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem" (1Kor 9, 16). Pavao je upoznao Isusa koji je "Put i Istina i Život" (Iv 14,6), odnosno upoznao je istinu koja oslobađa (usp. Iv 8,32).

Istinu o Isusu, prema evanđelju, prvi je izrekao učenik Petar, nakon čega su uslijedile prekrasne Isusove riječi o utemeljenju Crkve kao zajednice novog Božjeg naroda. Pravovjernost nauka zajednice povjerena je prvaku Petru i svim njegovim nasljednicima. Uočavamo da je razgovor između Petra i Isusa fokusiran na očuvanje pravovjerja, što je evanđeoskom piscu očigledno bilo osobito važno. I Petar i Pavao susretali su se u svomu poslanju s problemima nerazumijevanja i pogrešnog shvaćanja Isusova nauka, zbog čega su vrlo često bili primorani braniti, pojašnjavati i razlagati sadržaje svoje vjere. Sjetimo se samo Petrova govora na dan Pedesetnice kada je okupljenim Židovima hrabro poručio: "Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio Gospodinom i Kristom" (Dj 2, 36) ili, pak, kad je pred Velikim vijećem otvoreno svjedočio za Isusa: "On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4, 11-12). S jednakim je evanđeoskim žarom govorio i Pavao na svim svojim putovanjima kada je osnivao kršćanske zajednice. Tako je braći u Korintu poručio: "Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih!" (1Kor 4, 15), a u Galaciji: "Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet" (Gal 1,9). Odmah nakon tih vrlo oštrih riječi Pavao je postavio nekoliko poticajnih pitanja: "Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga" (Gal 1,10).

Na današnji blagdan apostolskih prvaka Petra i Pavla možemo se i mi zapitati na koji način živimo ono što ispovijedamo; je li nam važnije ugađati ljudima nego Bogu; koliko smo vjerodostojni i dosljedni u temeljnom općeljudskom i kršćanskom pozivu? Isusu je bilo veoma važno što njegovi učenici misle o njemu jer su oni njegova produžena ruka u svijetu. Isusu je i danas stalo do toga kako Crkva svjedoči njegovu prisutnost u svijetu. On je u njoj prisutan snagom Duha. Tim je istim Duhom vodi. No, njezina autentičnost u svijetu uvelike ovisi o vjerodostojnosti života u vjeri svih njezinih članova, odnosno o tomu na koji način i s koliko žara prenose Kristov duh zajedništva oni koji čine novi Božji narod - Crkvu. Pavao je svomu prijatelju Filemonu ovako savjetovao: "Nek zajedništvo tvoje vjere bude djelotvorno u spoznanju svakoga mogućeg dobra među vama poradi Krista!" (Flm 0,6). Tog bi se savjeta trebali držati i mi danas, kada se Crkvu pokušava diskreditirati na razne načine. O nama vjernicima ovisi kakvu sliku Crkve donosimo u svijet - potičemo li i iznosimo li dobra koja se rađaju u Crkvi na opću korist i dobrobit zajednice i pojedinaca ili, da bismo ugodili drugima oko sebe i tako ostali i dalje u svome duhovnom drijemežu, tražimo u njoj sve moguće slabosti i propuste? Pavao je svoju subraću poticao na zajedništvo vjere i na djelotvornost u spoznanju dobra među bližnjima. Do koje smo granice mi danas spremni graditi zajedništvo vjere, crkveno zajedništvo, i poticati, isticati i radovati se svakom dobru koje nastaje iz tog zajedništva? U vremenu ravnodušja i pesimizma, crne kronike i izopačenosti svake vrste, na svakom je kršćaninu dužnost da, poput ovih prvaka, ne malaksaju duhom nego da u svoju zajednicu (obiteljsku, radnu, prijateljsku, župnu i bilo koju drugu) unose Kristovo svjetlo i potiču djela dobra.

Isus je rekao Petru da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Nemamo razloga za strah i zabrinutost na koje nas pokušavaju navesti neke struje današnjega svijeta. Neka naš strah bude radije one vrste koji je ispunjavao i Pavla kada je braći u Korintu poručio: "Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem." I na nama leži ista dužnost i odgovornost. Ona proizlazi iz poziva Onoga koji "sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela" (Tit 2, 15).