Nedjelja Presvetog Trojstva donosi nam zanimljiv razgovor između uglednog židovskog farizeja Nikodema i Isusa. Nikodem je jedan od rijetkih farizeja toga vremena koji u Isusu nije vidio opasnost za svoju službu ili konkurenciju, nego naprotiv Učitelja i Božjeg čovjeka (usp. Iv 3, 1-3). Zato je Nikodem bio na dobrom putu obraćenja i spasenja. Zanimljivo je da se Isus ne susteže u iznošenju istine o sebi, bez obzira što je Nikodem pripadao onoj društvenoj grupaciji ljudi kojima je bio najomraženiji. Isus se ne boji za svoju poziciju, ugled, javno mišljenje, tj. za svoj život jer uživa istinsku i punu slobodu koja se ostvaruje u ljubavi prema nebeskom Ocu i bratu čovjeku. Nikodem, pak, obnoć dolazi Isusu, da ga nitko ne vidi, napose ostali farizeji jer se boji za sebe i jer još nije raščistio s time što mu je najvažnije u životu - istina ili njezin privid, spasenje ili vjerska tradicija, vječni život ili propast. Nikodem nije bio spreman učiniti potreban iskorak iz svojih uvjerenja i stavova kako bi u potpunosti mogao spoznati i prihvatiti Isusov nauk. Za njega je to bila novina koja ga je zbunjivala, uznemiravala, a istovremeno i interesirala.

Evanđeoski je prikaz razgovora između Nikodema i Isusa nagovještaj povijesnog dijalogiziranja kršćanstva sa židovstvom. Današnji isječak iz tog razgovora postavlja pred vjernika dvije opcije: spasenje ili propast; vječni život ili smrt. U izricanju svoga zemaljskog poslanja Isus polazi od Oca, iskazujući njegovo prvenstvo u planu spasenja: "Uistinu, Boga je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca… Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu…" Bogu Ocu pripada sva čast i slava jer je on stvoritelj i uzdržavatelj ovoga svijeta. U tom je smislu Mojsije upozoravao svoj narod: "Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću! Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš… Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek" (Pnz 30, 15-17.19-20). Sav je svijet Božje veličanstveno stvorenje. Čovjek je vrhunac njegova stvaralaštva. Knjiga Postanka nam to potvrđuje riječima: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1, 27). Čovjeku je bilo dano živjeti u punini Božje milosti jer je Božje ljubljeno djelo, ali je on odbacio tu mogućnost. U svojoj se slobodi okrenuo protiv Stvoritelja i pokušao vlastitim snagama biti kao Bog. Ta ga je odluka stajala izgona iz Božje ljepote i savršenstva. Pisac Knjige Postanka ističe: "Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskoga, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života" (Post 3, 23-24). Iznevjerivši Božju ljubav i dobrotu, čovjek je bačen u nesvršenost da se muči i pati i da na taj način ispašta zbog svojeg pogrešnog odabira između "života i sreće, smrti i nesreće."

Bog ipak nije htio da njegova stvorenja propadnu. Iz ljubavi prema svijetu poslao je svoga Sina "da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." Božja je stvarateljska riječ dobila obličje čovjeka Isusa iz Nazareta. Sv. Pavao ga je opisao na sljedeći način: "On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ´oplijeni´ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 6-8). Njegova se zemaljska misija nije očitovala u tomu da osudi svijet nego, kako nam i današnje evanđelje kaže, da se svijet po njemu spasi. Zato je Isus jedini i pravi Spasitelj i Otkupitelj. Kao otkupninu za sve naše grijehe on je svojevoljno dao svoj život. Sv. Pavao je tu činjenicu prokomentirao na sljedeći način: "Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije" (Rim 5, 7-8). Njegovom je smrću svijetu darovana mogućnost spasenja.

No, pred čovjekom je ponovno Mojsijevo upozorenje i dvojba - prihvatiti život i sreću ili smrt i nesreću. Ivan je to oblikovao riječima: "Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega." Krist je dao otkupninu za spas svijeta, ali naše osobno spasenje ovisi o našoj vjeri, odnosno o našem odnosu s Bogom; prihvaćamo li suživot s Bogom ili se želimo osloniti samo na sebe i na neke moguće alternative Bogu. Prva opcija pretpostavlja (kao što je i Mojsije upozorio) slušanje Božje riječi, vršenje njegove svete volje i otvorenost srca za djela ljubavi. To je garancija sretnog i ispunjenog života. Isus je sam rekao da je došao donijeti život u izobilju (usp. Iv 10,10). Svatko se od nas ima razloga zapitati na kakvim temeljima gradi svoju vjeru; na suživotu s Bogom ili na tradicijskom obdržavanju religioznih pravila i zakona? Jesmo li odabrali pravu opciju koja vodi u život, jer je kršćanin pozvan na puninu života u Kristu, a ne na neku polovičnost, osrednjost? Samo istinski susret s Gospodinom, odnosno živa vjera u živoga Boga, koja potiče i stvara djela ljubavi, otvara vrata vječnoga života. Zato se kršćanin ne smije zadovoljiti samo obdržavanjem temeljnih vjerskih propisa, kao što je primanje sakramenata inicijacije i ostalih sakramenata prema potrebi, nedjeljno okupljanje na sv. misi, odricanje od hrane u određenim liturgijskim vremenima i tomu slično, nego težiti savršenstvu u ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku po uzoru na Gospodinovu ljubav. Da bi u tomu uspio, potrebna mu je pomoć treće božanske osobe - Duha Svetoga.

Duh obiluje mnoštvom svojih darova. On je izvor ljubavi Oca i Sina. Sv. Pavao je upozoravao svoje slušatelje da nastoje obilovati darovima Duha "radi izgrađivanja Crkve" (1Kor 14, 12). Bog daruje svoga Duha svakomu tko ga istinski traži i želi, ali ne samo radi njegove osobne koristi, odnosno spasenja, nego i koristi zajednice kojoj pojedinac pripada. Zato su svi darovi Duha misijskog karaktera, kao i vjera u svojoj biti. U tom smislu čovjekova vjera nije samo njegova osobna, privatna stvar koja nema nikakve veze s njegovim javnim, svjetovnim životom, nego je prije svega poziv na izgradnju Kristova zajedništva.

Bogatstvo života u Bogu trajni je poticaj vjernicima na bogatstvo njihova života u vjeri. Bog je sve učinio kako bismo ponovno živjeli kao njegova ljubljena stvorenja. Na nama je hoćemo li prihvatiti tu milost ili ćemo i dalje lutati u svojoj samodostatnosti.